Mere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbeđenje njegovog prisustva i za nesmetano vođenje krivičnog postupka jesu: poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
Redosledom nabrojanih mera određena je i njihova težina, pa se pritvor javlja kao najteža mera.
PRITVOR
Osnov, odnosno okvir za regulisanje pritvora u Zakoniku o krivičnom postupku, pored ratifikovanih međunarodnih konvencija, predstavljaju pre svega odredbe čl.30. i čl.31. Ustava Republike Srbije.
U navedenim članovima Ustava propisano je da sud odluku o pritvoru može doneti samo za lice za koje postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično delo, ako je pritvaranje neophodno radi vođenja krivičnog postupka. Takođe, Ustav predviđa rok u kome pritvoreno lice mora da bude izvedeno pred sud, rok uručenja rešenja o pritvoru pritvoreniku i rok za odluku o žalbi na pritvor, pri čemu se naglašava da se trajanje pritvora svodi na najkraće neophodno vreme, te da u istrazi traje najduže tri meseca i da ga viši sud može produžiti na još tri meseca.
Kao najteža od gore navedenih mera, pritvor podrazumeva oduzimanje slobode kretanja okrivljenom, koja sloboda je zagrantovana čl.39. Ustava Republike Srbije. Zbog toga se pritvor primenjuje onda ako se cilj ne može postići blažom merom.