Reč je o pravu na osnovu zakona, mada su neke stvari tu nelogične.
Ovaj i povezani tekstovi su ekstrakti iz stručnih komentara „Imaju li lične prilike zaposlenog lica uticaja na naknadu troškovu prevoza?“, objavljenog u časopisu Rad, prava i obaveze br. 18, februar 2025. god., i “Da li porodični status zaposlenog utiče na naknadu troškovu prevoza?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija br. 126, februar 2025. god.
Inače, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica te rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, o tome šta predstavlja izneto, itd.), važe i ovde. Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi. Svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).
1. Zašto se naknađuju troškovi prevoza?
Pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza propisano je članom 118. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR, koji se nalazi u odeljku 5. Naknada troškova, dela VIII. ZARADA, NAKNADA ZARADE I DRUGA PRIMANJA navedenog zakona. Stav 1. navedenog člana u tački 1) kaže (citat):
“Zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, i to:
1) za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju,
ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz;”.
I ovo pravo na naknadu troškova prevoza je manje-više nesporno. Postojalo je i ranije, ali nije uslovljavano u pogledu iznosa zakonom (u odnosu na cenu karte u javnom prevozu), već onim propisanim u opštim aktima. Naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu predviđao je i član 89. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 70/2001 i 73/2001). A član 71. Zakona o radnim odnosima (“Sl. glasnik RS”, br. 55/1996, 28/2001 i 43/2001-dr.zakon), predviđao je da zaposleni ima pravo na troškove prevoza za dolazak i odlazak sa rada u visini utvrđenoj kolektivnim ugovorom.
Zanimljivo s obzirom da su donošeni u vreme vlasti koje su isticale svoj socijalistički predznak, Zakon o radnim odnosima (“Sl. glasnik RS”, br. 45/1991, 18/1992, 22/1993-odluka SUS-a, 53/1993, 67/1993, 34/1994, 48/1994, 49/1995, 53/1995, 24/1996, 26/1996-ispr. i 39/1996), кao ni Zakon o radnim odnosima (“Sl. glasnik SRS”, br. 37/1986, 46/1987, 52/1987, 16/1988, 37/1988, 6/1989 i 12/1989 i “Sl. glasnik RS”, br. 16/1990), nisu predviđali naknadu ovih troškova (a drugačije su to i nazivali), ali su ostavljali mogućnost da se to uredi opštim aktom.
Ne ulazeći u raspravu o tome da li je pravično da poslodavac snosi ove troškove, reći ću sledeće. Naknada nekih troškova (prevoza, ishrane…) je stvar socijalne politike. Izbor mesta stanovanja kao i toga šta će da jede pravo je svakog pojedinca. Neko želi da živi bliže poslu a neko bliže drugim stvarima koje su mu bitne (npr. kulturni sadržaji). Zašto bi to interesovalo poslodavca? Neko pak izabere da živi dalje jer su mu drugi troškovi tamo manji (stanarina, grejanje…), a onda se trošak prevoza prevali na poslodavca. Da li je to pravično? Neke zemlje, kao Nemačka npr. imaju rešenje da se u to ne zalazi, niti da poslodavac ima ikakve obaveze po tom osnovu, njegovo je da isplati ugovorenu zaradu. Ali zato se ti troškovi mogu priznati kao poreski odbitak od strane države, ako joj je do socijalne politike. Da ni zaposleni ni poslodavac ne snose trošak, a da država subvencioniše to ako ima neki razlog (recimo naseljavanje nekog mesta, rasterećenje velikih gradskih centara, prevoza, rešavanje saobraćajnih gužvi, smanjenje drugih troškova itd.).
2. Da li je naknada troškova prevoza uslovljena nečim?
Kako god, sudovi su saglasni da se ti troškovi naknađuju zaposlenima, bez obzira da li zaposleni koriste javni ili sopstveni prevoz, ili na posao dolaze pešice, jer korišćenje sredstava javnog prevoza nije zakonom propisan uslov za ostvarivanje ovog prava. Pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza nije uslovljeno dostavljanjem poslodavcu dokaza o korišćenju prevoza. Za naknadu troškova prevoza nije bitno ni da li je u konkretnom mestu organizovan javni prevoz.
Vrhovni kasacioni sud, sada Vrhovni sud (u daljem tesktu: VKS), u obrazloženju svoje presude, Rev2 784/2021 od 12. aprila 2023. god. kaže (citat):
“[…] u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada, pripada svim zaposlenima kod tužene, bez obzira na činjenicu da li zaposleni koriste javni ili sopstveni prevoz, odnosno na posao dolaze pešice, niti je isplata troškova prevoza uslovljena rastojanjem od mesta prebivališta zaposlenih do mesta rada. Troškovi se određuju prema broju efektivnih radnih dana i cene pojedinačne prevozne karte u javnom prevozu, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Vrhovni kasacioni sud nalazi da opredeljenje zakonodavca da se visina naknade troškova prevoza prizna zaposlenima u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju istovremeno ne znači da je korišćenje sredstava javnog prevoza zakonom propisan uslov za ostvarivanje prava zaposlenog na troškove prevoza i da je zakonom to pravo uskraćeno zaposlenima koji prevoz do radnog mesta obezbeđuju na drugi način (svojim vozilom, taksi vozilom i slično). […]”.
VKS je gore navedeno već ranije potvrdio u presudi Rev2 3269/2020 od 28. decembra 2020. god. A navedeno potvrđuje i Apelacioni sud u Nišu, u presudi Gž1 2201/2018 od 13. septembra 2018. god., te Ministarstvo zdravlja u mišljenju 110-00-00133/2022-05 od 15. marta 2023. god. utvrđenom 1. decembra 2022. god. na sednici Komisije za praćenje primene i davanje autentičnih tumačenja Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Sl. glasnik RS“, br. 96/2019, 58/2020 58/2020, 135/2022-sporazum i 2/2024-sporazum). Slično je 8. oktobra 2021. god. zaključila i Komisija za praćenje primene Posebnog kolektivnog ugovor za zaposlene u ustanovama predškolskog vaspitanja i obrazovanja čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave („Sl. glasniku RS“, br. 97/2020, 6/2023, 55/2023-sporazum i 88/2023).
Da pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada nije uslovljeno dokazivanjem da je zaposleni te troškove zaista i snosio, VKS je recimo potvrdio u pominjanoj Rev2 3269/2020, što je takođe učinio i Apelacioni sud u Novom Sadu, u presudi Gž1 1910/2020 od 10. avgusta 2020. god., koji je u istoj presudi potvrdio i da nepostojanje gradskog prevoza ne utiče na pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza ukoliko postoji realna i objektivna potreba za njim.
Dodatni uslovi za ostvarenje prava na naknadu troškova prevoza propisuju se opštim aktima poslodavca (Pravilnikom o radu ili Kolektivnim ugovorom) ili ugovorom o radu, ali u okvirima propisanog u ZOR. O tome Apelacioni sud u Beogradu, Gž1 406/2020 od 29. januara 2021. god. kaže (citat):
“[…] Međutim, kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se zaposlenom daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom (član 8 stav 1 Zakona o radu). Ako opšti akti i pojedine njegove odredbe utvrđuju nepovoljnije uslove rada od uslova utvrđenih zakonom, prema pravilima iz člana 9 istog zakona primenjuje se odredba zakona.
Zato je okolnost da je odredbama Pravilnika o radu tuženog određeno da se troškovi prevoza isplaćuju u manjem iznosu od iznosa iz člana 118 tačka 1 Zakona o radu, bez pravnog značaja za ocenu pravilnosti ožalbene presude, jer se u datoj situaciji ima primeniti navedena odredba zakona koja sadrži povoljnije uslove rada od uslova utvrđenih opštim aktom poslodavca i utovorom o radu.
Pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza nije uslovljeno dostavljanjem poslodavcu pojedinačnih karata za javni prevoz, niti drugih dokaza, pa je, suprotno tvrdnji žalbe, pravilno prvostepeni sud ocenio izvedene dokaze kada je činjenicu da je zaposleni stanovao u […], gde je imao prebivalište i sopstvenim prevozom dolazio na posao i vraćao se sa posla na relaciji … – […] i s tim u vezi imao troškove, utvrdio iz iskaza tužioca saslušanog u svojstvu parnične stranke, pa su navodi žalbe da je prvostepeni sud propustio da utvrdi stvarno mesto stanovanja tužioca i na osnovu toga pravilno utvrdi visinu troškova prevoza, neosnovani. […]”.
Poslodavac mora svojim opštim aktom ili ugovorom o radu sa zaposlenim, da utvrdi bliže uslove i kriterijume pod kojima zaposleni ovo pravo može da ostvari. Ukoliko poslodavac to ne učini, odredbe ZOR primeniće se neposredno, kako to kaže Apelacioni sud u Nišu u presudi Gž1 3092/2018 od 22. oktobra 2019. god.
Međutim sudovi ponegde postavljaju uslove za ostvarenje ovog prava, npr. realnu potrebu za korišćenjem prevoza. Tako VKS, nasuprot onome što kaže u presudi Rev2 784/2021 u presudi Rev2 3459/2022 od 26. januara 2023. god. kaže (citat):
“[…] Pravo na naknadu troškova prevoza ostvaruje zaposleni koji je imao realnu potrebu da se koristi prevozom za dolazak i odlazak sa rada. To nije slučaj sa tužiocem. Tužilac za prelazak razdaljine od svega 150-170m između mesta stanovanja i mesta rada, ne koristi nijedan vid prevoza. Takvo rastojanje, koje prema utvrđenoj činjenici tužilac može i prelazi pešice, ne opravdava traženu dosudu naknade troškova prevoza, kojih u konkretnom slučaju nema. U takvoj situaciji, isplatom cene prevoza ne bi se ostvarila svrha radi koje je ustanovljeno pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada. Naknada troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada, po prirodi refundacionog karaktera, treba da posluži onoj svrsi radi koje je pravo ustanovljeno, a ne kojim drugim težnjama koje ne stoje u vezi sa funkcijom rada kod određenog poslodavca. […]”.
VKS je slično rekao i u presudi Rev2 3069/2020 od 10. februara 2021. god.
Ovde ću pomenuti još nešto. Već sam rekao da se dodatni uslovi za ostvarenje prava na naknadu troškova prevoza propisuju opštim aktima poslodavca ili ugovorom o radu, ali u okviru onog propisanog u ZOR. Ali, tu postoje okviri da se bude veoma kreativan. Kao primer a za inspiraciju, navešću šta je Ustavni sud, davno, za vreme važenja ranijeg zakona, rekao u Rešenju U br. 156/96 od 19. avgusta 1997. god. (citat):
“[…] Razmatrajući osporenu odredbu kolektivnog ugovora, kojom su isključeni od prava na naknadu troškova prevoza radnici kojima je preduzeće učestvovalo u rešavanju stambenog pitanja u mestu u kome se nalazi preduzeće, Ustavni sud je ocenio da je ta odredba saglasna čl. 71. Zakona o radnim odnosima, kojim je utvrđeno pravo zaposlenih na određena primanja za pokriće, pored ostalih i troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada, u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Polazeći od navedene odredbe zakona, učesnici kolektivnog ugovora potpuno samostalno utvrđuju uslove i visinu ovih troškova u zavisnosti od materijalnih mogućnosti i stvarnih potreba. Takođe su, po oceni suda, ovlašćeni za isključivanje pojedinih kriterija zaposlenih od prava na naknadu troškova prevoza, na način kako je to učinjeno u osporenoj odredbi kolektivnog ugovora. Osporenom odredbom se, po oceni Ustavnog suda, ne dovodi u pitanje Ustavom zajemčeno pravo zaposlenih na odgovarajuću zaradu, koje je kao takvo proklamovano u čl. 36. Ustava Republike Srbije. […]”.
Bez obzira što je Ustavni sud ovo razmatrao u vreme nekog prethodnog zakona, princip je primenjiv, jer pravo na naknadu troškova prevoza je postojalo i tada.
3. Da li se naknađuju troškovi prevoza i kad je javni prevoz besplatan?
Ovde se moram osvrnuti na situaciju koja od 1. januara ove godine postoji u Beogradu. Naime, javni prevoz je sada besplatan (ne plaća se vozna karta). I da li to utiče na dužnost poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prevoza? Ne, jer ZOR nije promenjen, to pravo i dalje postoji. Jer, poslodavac nema nikakvo pravo da uslvoljava zaposlenog u pogledu izbora načina prevoza. Sudovi su u više presuda stali na stanovište da to pravo zaposlenog postoji, čak i ako realnih troškova nema (ide peške, biciklom…). Jedino što je sad problem, je određivanje parametra za visinu ove naknade, jer se iznos naknade za prevoz utvrđuje u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Ali, ni to nije problem (po mom mišljenju). Za početak može se koristiti prethodno utvrđena cena, a ako kasnije dođe do ozbiljnije inflacije i povećanja troškova života (cena goriva npr.), za parametar se može uzeti cena mesečne karte u većim gradovima gde se to još uvek plaća. Najbolje bi bilo da to bude uređeno i precizirano zakonom, ali ne očekujem neku promptnu akciju po tom pitanju.
Inače, ko bi drugi do Poreska uprava, zakomplikovala ionako zamršenu situaciju svojim “mudrostima”. Naime, navodno su (tako mi je preneto, nisam video objavu) dali mišljenje da, pošto je prevoz besplatan, svako davanje poslodavca na ime troškova bez obzira na iznos treba oporezovati i naplatiti doprinos kao na primanja zaposlenih?!? Jer, kad je cena karte nula dinara onda valjda ne važi poresko oslobođenje iz tačke 1) stava 1. člana 18. Zakona o porezu na dohodak građana (“Sl. glasnik RS”, br. 24/2001, 80/2002, 80/2002-dr.zakon, 135/2004, 62/2006, 65/2006-isp., 31/2009, 44/2009, 18/2010, 50/2011, 91/2011-OUS, 93/2012, 114/2012-OUS, 47/2013, 48/2013-isp., 108/2013, 57/2014, 68/2014-dr.zakon, 112/2015, 113/2017, 95/2018, 86/2019, 153/2020, 44/2021, 118/2021, 138/2022, 92/2023 i 94/2024), prema kome, ne plaća se porez na zarade na primanja zaposlenog od poslodavca po osnovu naknade dokumentovanih troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada – do visine cene mesečne prevozne karte u javnom saobraćaju, odnosno do visine stvarnih troškova prevoza, a najviše do 5.398,00 dinara mesečno. Izgleda da su zaboravili, da je odredba postavljana alternativno, da i ako kaže do nekog iznosa, kaže i do kog iznosa najviše. A drugo, prenebregavaju činjenicu da zaposleni može kako god hoće da ide na posao (peške, biciklom, dvojim vozilom…), što potvrđuju sudovi. Kao i to, da nisu svi oblici javnog prevoza u Beogradu besplatni (taksi, i ekspres linije sa mini busevima). Po mom mišljenju, nema nikakve prepreke da poslodavci u Beogradu isplaćuju zaposlenima na ime troškova prevoza do 5.398,00 din. mesečno, i to bez plaćanja poreza i doprinosa, ukoliko im zaposleni dostavljaju račune (za gorivo, taksi usluge i sl.) kojima dokumentuju isplaćeni iznos.
Kako god, pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza ne zavisi od fiskalnog tretmana te isplate.
Dakle, obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prevoza postoji i kad je javni prevoz besplatan.
4. Umesto zaključka
Ovde sam objasnio osnovne postavke i razmatrao neka aktuelna pitanja.
Time, da li lične prilike zaposlenog lica imaju uticaja na naknadu troškovu prevoza, bavio sam se u tekstu “Utiče li bračni status zaposlenog na naknadu troškovu prevoza?”.
A u tekstu “Utiče li promena mesta prebivališta zaposlenog na naknadu troškova prevoza?” sam razmatrao da li promena mesta prebivališta zaposlenog utiče na naknadu troškova prevoza.
Izvor: Izvod iz propisa i sudske prakse preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.