Da li su dozvoljeni ugovori o doživotnom izdržavanju u kojim je predviđeno da se prenos svojine na davaoca izdržavanja vrši neposredno po zaključenju ugovora, a ne u momentu smrti primaoca izdržavanja?
Dozvoljeni su takvi ugovori. Notari su dužni da solemnizuju, odnosno da sačine takve ugovore u formi javnobeležničkog zapisa.
U skladu sa načelom autonomije volje, odnosno slobode ugovaranja (čl. 10. ZOO), stranke nisu vezane modalitetom ugovora o doživotnom izdržavanju koji je uređen zakonom, već mogu zaključivati i tzv. neimenovane ugovore sa obavezom doživotnog izdržavanja. Takvo stanovište je nesporno i u sudskoj praksi (vidi odluku VSS – Rev. 3413/1999, od 25. avgusta 1999, objavljena u: Antić/Đurđević, Priručnik za nasledno pravo, Beograd 203, str. 209–210) i u pravnoj teoriji (vidi: Đurđević, Institucije naslednog prava, Beograd 2010, str. 274–276).
Sudska praksa za ovaj ugovor koristi naziv: nepravi ugovor o doživotnom izdržavanju (VSS – Rev. 3413/1999).
Što se tiče forme neimenovanog ugovora sa obavezom doživotnog izdržavanja, primenjuju se opšta pravila ugovornog prava: ako je predmet tog ugovora nepokretnost (što je u praksi najčešći slučaj), ugovor se zaključuje u formi notarski solemnizovane isprave, odnosno u formi javnobeležničkog zapisa.
Ukoliko je primalac izdržavanja poslovno nesposobno lice, obavezna je forma javnobeležničkog zapisa. Međutim, ako je predmet ugovora pokretna stvar, taj ugovor ne podleže nikakvoj formi. Vidi: Načelno mišljenje Proširene opšte sednice Saveznog vrhovnog suda, br. 8/1957, od 11. januara. 1957, objavljeno u: Kurdulija, Priručnik za nasledno pravo, Beograd 1976, str. 229–230.
Izvor: Izvod iz zakona preuzet je iz programskog paketa „Propis Soft“-Redakcija Profi Sistema Com-a.
Izvor: Sajt Javnobeležničke komore Srbije.