od 2010.

Rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama

Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama (u daljem tekstu: Zakon), objavljen je u „Sl. glasniku RS“, br. 119/2012, a primenjuje se od 31. marta 2013. godine.

Ustvari, odredbe ovog zakona primenjuju se na ugovorne odnose u komercijalnim transakcijama koji se zaključuju od 31. marta 2013. godine, ali i na komercijalne transakcije čija realizacija nije započeta do 31. marta 2013. godine, a koje proističu iz ugovornog odnosa zaključenog ranije. Inače, odredbe ugovora koje nisu u skladu sa odredbama Zakona smatraju se ništavim i ne proizvode pravno dejstvo, dok se na sva pitanja koja nisu posebno uređena Zakonom, shodno primenjuju odredbe zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi.

Posle nešto više od dve godine, nadležni su došli do zaključka da je Zakon potrebno menjati i usavršiti njegove odredbe. Zakon o izmenama i dopuni Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama objavljen je u “Sl. glasniku RS”, broj 68/2015, a izmene propisane njime u primeni su od 12. avgusta 2015. god.

Najpre ćemo dati pregled osnovnih zakonskih rešenja i usvojenih izmena, a onda pokušati da damo i kritički osvrt.

 1. Predmet zakona

Predmet Zakona je izmenjen, pa se sada ovim zakonom, kako je rečeno, u cilju sprečavanja neizmirenja novčanih obaveza u roku, uređuju rokovi izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između javnog sektora i privrednih subjekata, između privrednih subjekata, odnosno između subjekata javnog sektora.

Izmena je u tome, što su pod udar zakona došle i komercijalne transakcije između subjekata javnog sektora, ali odmah treba napomenuti da će se odredbe ovog zakona primenjivati na ugovore između subjekata javnog sektora koji se zaključuju od 1. januara 2016. godine.

I dalje odredbe Zakona ne primenjuju se na privredne subjekte nad kojima je otvoren postupak stečaja, u komercijalnim transakcijama u kojima su ovi privredni subjekti dužnici.

Izrazi upotrebljeni u ovom zakonu imaju sledeće značenje:

1) komercijalne transakcije – ugovorene transakcije između javnog sektora i privrednih subjekata, između privrednih subjekata, odnosno između subjekata javnog sektora, koje se odnose na isporuku dobara, odnosno pružanje usluga uz naknadu, u koje se ubrajaju i građevinski i investicioni radovi, kao i komunalne usluge;

2) javni sektor – deo nacionalne ekonomije koji obuhvata opšti nivo države, u smislu zakona kojim se uređuje budžetski sistem, kao i javna preduzeća;

3) privredni subjekt – privredno društvo, preduzetnik, zadruga, registrovano poljoprivredno gazdinstvo i ostala pravna lica osnovana u skladu sa posebnim zakonom;

4) novčana obaveza – iznos ugovorene naknade naveden u ugovoru, fakturi ili drugom odgovarajućem zahtevu za isplatu, uključujući direktne troškove nabavke;

5) faktura – dokument kojim se obračunava naknada za isporuku dobara, odnosno pružanje usluga u komercijalnim transakcijama;

6) privremena ili okončana situacija – dokument kojim se obračunava naknada za izvršene građevinske i investicione radove, i predstavlja odgovarajući zahtev za isplatu;

7) neizmirena novčana obaveza u roku – novčana koja nije isplaćena poveriocu u ugovorenom ili zakonskom roku, ako ugovorom rok nije predviđen ili nema ugovora u pisanoj formi;

8) kamata za neizmirenu novčanu obavezu u roku – zatezna kamata na novčanu obavezu koja nije isplaćena u ugovorenom ili zakonom predviđenom roku.

2. Rokovi izmirenja novčanih obaveza

Rok za izmirenje novčanih obaveza počinje da teče prvog narednog dana:

1) od dana kada je dužnik primio fakturu, odnosno drugi zahtev za plaćanje od poverioca koji je ispunio svoju ugovorenu obavezu; ili

2) od dana kada je poverilac ispunio svoju obavezu, ukoliko nije moguće utvrditi dan prijema fakture ili drugog odgovarajućeg zahteva za isplatu, ili ako je dužnik primio fakturu ili drugi odgovarajući zahtev za isplatu pre nego što je poverilac ispunio svoju ugovorenu obavezu; ili

3) od dana isteka roka za pregled predmeta obaveze, ako je ugovorom ili zakonom predviđen određeni rok za takav pregled, a dužnik je primio fakturu ili drugi odgovarajući zahtev za isplatu pre isteka tog roka, u skladu sa ugovorom (rok za pregled predmeta obaveza ne može biti duži od 30 dana od dana prijema robe ili izvršene usluge, izuzev ako je u izuzetno opravdanim slučajevima ugovoren duži rok).

Rokovi izmirenja novčanih obaveza propisani su različito.

Članom 3. Zakona predviđeno je da se ugovorom između privrednih subjekata ne može predvideti rok za izmirenje novčanih obaveza duži od 60 dana, a ako ugovorom nije predviđen rok ili ukoliko ne postoji pisani ugovor, ili ukoliko je ugovoren duži rok od propisanog, dužnik je dužan da bez prethodne opomene izmiri novčanu obavezu u roku od najkasnije 60 dana.

Izuzetno, ugovorom između privrednih subjekata može se predvideti:

– rok do 90 dana, ukoliko ugovorene obaveze zahtevaju isplatu u ratama za isporučenu robu, odnosno pružene usluge, i to da najmanje 50% novčane obaveze mora biti isplaćeno zaključno sa istekom polovine tako ugovorenog roka, a ostatak do isteka tog roka.

duži rok, uz obavezu da dužnik obezbedi plaćanje u ugovorenom roku predajom poveriocu bankarske garancije koja sadrži klauzule: „neopoziva”, „bezuslovna”, „naplativa na prvi poziv bez prigovora” ili avalirane menice od strane banke kao obezbeđenje duga.

Takođe, izuzetno, ugovorom između poljoprivrednog gazdinstva ili zemljoradničke zadruge i drugog privrednog subjekta, kada je dužnik registrovano poljoprivredno gazdinstvo ili zemljoradnička zadruga mogu se ugovoriti duži rokovi u posebnim slučajevima (nabavka repromaterijala za obavljanje osnovne delatnosti, i to za semenski i sadni materijal, zaštitna sredstva i đubrivo).

Dalje, prema članu 4. Zakona, u ugovornom odnosu između javnog sektora i privrednih subjekata:

– kada je javni sektor dužnik, ugovorom se ne može predvideti duži od 45 dana;

– kada je dužnik privredni subjekt, rok za izmirenje novčanih obaveza ne može biti duži od 60 dana (bilo to predviđeno ugovorom ili ne, i bez prethodne opomene).

Zakon kaže i da se izuzetno, ugovorom između javnog sektora i privrednih subjekata može predvideti rok za izmirenje novčanih obaveza do 90 dana u slučaju kada je dužnik Republički fond za zdravstveno osiguranje, odnosno korisnik sredstava Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje u smislu zakona kojim se uređuje budžetski sistem.

Novina je, da se sada ugovorom između subjekata javnog sektora ne može predvideti rok za izmirenje novčanih obaveza duži od 60 dana. U stvari ovo predstavlja samo potvrdu pune primene zakona na sve subjekte u komercijalnim transakcijama. Podsećanja radi, prilikom usvajanja Zakona (član 16.) u slučaju kada je Republički fond za zdravstveno osiguranje, odnosno korisnik sredstava Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje dužnik, bilo je predviđeno postepeno skraćivanje roka u ugovornom odnosu sa privrednim subjektima i to:

1) od 31. marta 2013. godine do 31. decembra 2013. godine – rok ne može biti duži od 150 dana;

2) od 1. januara 2014. godine do 31. decembra 2014. godine – rok ne može biti duži od 120 dana;

3) od 1. januara 2015. godine u potpunosti se primenjuju odredbe Zakona.

3. Naknada za kašnjenje i kamate

Članom 5. Zakona propisana je posebna naknada za kašnjenje, pa tako poverilac u roku od tri godine od dana isteka roka dospelosti novčane obaveze, ima pravo da od dužnika zahteva naknadu za kašnjenje u ispunjavanju novčane obaveze u iznosu od 20.000 dinara, za slučaj da novčana obaveza nije izmirena u rokovima utvrđenim Zakonom. Pravo na ovu naknadu, ne isključuje pravo na naknadu troškova koje poverilac može da potražuje na osnovu ugovora ili drugih propisa. Ova naknada ne obuhvata ni troškove izvršenja.

Dalje, na novčane obaveze koje nisu izmirene u rokovima utvrđenim odredbama Zakona obračunava se i plaća kamata u visini utvrđenoj zakonom kojim se uređuje zatezna kamata (zatezna kamata). Pravo na kamatu poverilac ima pod uslovom da je ispunio sve ugovorene obaveze, a ako je dužnik delimično izmirio obaveze u propisanim rokovima, kamata se plaća samo na neizmireni deo.

4. Nadzor

Najveće izmene su izvršene u pogledu nadzora nad sprovođenjem Zakona.

Sada, nadzor nad sprovođenjem Zakona između javnog sektora i privrednih subjekata, u komercijalnim transakcijama u kojima su subjekti javnog sektora dužnici, kao i između subjekata javnog sektora, vrši Ministarstvo finansija – Odeljenje za budžetsku inspekciju. Do sada je bilo predviđeno da taj nadzor vrši Uprava za trezor odnosno nadležni trezori (pokrajinski i lokalni) u zavisnosti od toga u kom konsolidovanom računu trezora se vode računi tih korisnika.

U cilju sprovođenja nadzora, Uprava za trezor, trezor autonomne pokrajine i trezori jedinica lokalne samouprave, prikupljaju podatke o preuzetim obavezama od subjekata javnog sektora, koje oni dostavljaju kroz informacioni sistem Uprave za trezor i budžetsko informacioni sistem trezora autonomne pokrajine i dostavljaju Odeljenju za budžetsku inspekciju izveštaje sa podacima o neizmirenim obavezama korisnika javnih sredstava čiji se računi vode u pripadajućem konsolidovanom računu trezora, u rokovima utvrđenim zakonom. U cilju sprovođenja nadzora, Odeljenje za budžetsku inspekciju preuzima podatke o neizmirenim obavezama javnih preduzeća iz informacionog sistema Uprave za trezor.

Nadzor nad sprovođenjem Zakona u komercijalnim transakcijama između privrednih subjekata vrši Ministarstvo finansija – Poreska uprava. I ranije je bilo predviđeno da ovaj nadzor vrši Ministarstvo finansija ali je sada decidno rečeno da te poslove vrši Poreska uprava koja je u sastavu tog ministarstva.

Ministar nadležan za poslove finansija u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu izmena zakona treba da donese akte kojima se uređuje način i postupak vršenja nadzora nad sprovođenjem ovog zakona, način i postupak dostavljanja podataka o preuzetim obavezama, kao i način i postupak preuzimanja podataka. Do početka primene tih akata primenjivaće se akti doneti na osnovu Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama („Službeni glasnik RS”, broj 119/12).

5. Sudski postupci izvršenja neizmirenih novčanih obaveza

Članom 10. Zakona predviđeno je da se sudski postupak izvršenja neizmirenih novčanih obaveza, definisanih ovim zakonom, vrši uz primenu načela hitnosti postupanja a predlog o izvršenju koji poverilac podnosi sudu sačinjava se u skladu sa zakonom koji uređuje izvršenje i obezbeđenje.

Izvršni poverilac ima pravo da zahteva naknadu za kašnjenje u iznosu propisanom ovim Zakonom.

Sud po službenoj dužnosti dostavlja organu koji vrši nadzor nad primenom ovog zakona pravnosnažno rešenje o izvršenju, a radi pokretanja prekršajnog postupka.

6. Kazne

Zakon (član 12.) predviđa i novčane kazne za prekršaj, odnosno neizmirenje novčane obaveze u rokovima utvrđenim Zakonom:

– od 100.000 do 2.000.000 din. za pravno lice, odnosno privredni subjekt ili subjekt javnog sektora;

– od 10.000 do 500.000 din. za preduzetnika;

– od 10.000 do 150.000 din. za fizičko lice koje je nosilac poljoprivrednog gazdinstva;

– od 5.000 do 150.000 din. za odgovorno lice u javnom sektoru (ministar, nadležni pokrajinski sekretar, gradonačelnik, predsednik opštine, direktor javnog preduzeća, odnosno rukovodilac drugog subjekta javnog sektora);

– od 5.000 do 150.000 din. za zastupnika privrednog društva, zadruge i ostalih pravnih lica.

7. Komentar autora

Ne želeći da sumnjamo u dobru nameru tvoraca Zakona, ovde moramo postaviti par pitanja.

Prvo i osnovno pitanje je, zbog čega je uopšte donet ovaj propis?

Recimo, privredni subjekti nad kojima je otvoren postupak stečaja u povlašćenom su položaju, jer ono što je zakonodavac zaboravio (a nije se setio ni kod izmena), je, činjenica da ti privredni subjekti, osim ranijih dugova koji su ušli u postupak stečaja, mogu da prave i nove, jer mogu da posluju i zaključuju poslove dok su u postupku stečaja, tako da odlazak u stečaj može biti izvanredan slučaj izigravanja zakona. Podsetićemo i privredni subjekti u postupku restrukturiranja bili su u povlašćenom položaju do 1. januara 2014. god., u komercijalnim transakcijama u kojima su bili dužnici.

Dalje, u pogledu odredbi o rokovima, postavlja se i pitanje, čemu postavljanje striktnih rokova, pa onda ostavljanje mogućnosti za izuzetke? Do čega to dovodi u praksi?

Međutim, najspornije pitanje je cilj ovog zakona – sprečavanje neizmirenja novčanih obaveza u roku. Pitamo se, zar to ne bi trebalo rešavati u postupcima izvršenja i prunudne naplate, i zar to ne bi trebalo da zavisi od funkcionisanja pravosudnog sistema? Ovako umesto principijelnog uspostavljanja efikasnog sistema, ponovo imamo slučaj da se u pokušaju rešavanja problema sprovođenja postojećih propisa donose novi, koji će naići na iste takve probleme, jer će ih isti (neefikasni) organi izvršavati (na kraju opet se dođe do suda). Samo usvajanje nekog propisa ne znači ništa, bitna je njegova primena. U krajnjem ishodu, kao i uvek, domašaj nekog propisa zavisi od ljudi koji ga sprovode.

U uporednoj praksi, na koju se zagovornici zakona pozivaju, ima različitih rešenja, ali se ona prvenstveno odnose na javni sektor, odnosno na korisnike budžetskih sredstva i njihove obaveze. Ali, kako izvršavanje obaveza budžetskih korisnika zavisi pre svega od novca koji im se dodeljuje iz Budžeta, ovo deluje kao zatvoren krug.

Ograničavanje slobode ugovaranja u privredi je u najmanju ruku diskutabilno. Ako je to interes privrednika, ko ima pravo da mu zabrani da slobodno ugovori naplatu svog potraživanja. To je njegov novac. Interes države na ovom polju, osim uspostavljanja stabilnog privrednog okruženja, može biti brža naplata fiskalnih potraživanja koja su u nekoj vezi sa komercijalnim transakcijama, mada ako pogledamo, recimo odredbe o naplati PDV, to nema nekog opravdanja. Ali, ako znamo da je kod nas država, odnosno javni sektor najveći dužnik, postavlja se pitanje čemu onda ovaj propis. Da nametne privredi veće obaveze i da sprečava ugovaranje?

Prema Zakonu o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89-USJ, 57/89 i “Sl. list SRJ” 31/93) – u daljem tekstu: ZOO, strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji. S tim u vezi ovaj Zakon bi bio u kategoriji prinudnih propisa, kojima se ograničava sloboda ugovaranja, ali je pitanje svrsishodnosti toga. Možemo postaviti i pitanje ustavnosti ovog zakona, jer prema odredbama važećeg Ustava, ekonomsko uređenje u Republici Srbiji počiva na tržišnoj privredi, otvorenom i slobodnom tržištu, slobodi preduzetništva, samostalnosti privrednih subjekata i ravnopravnosti privatne i drugih oblika svojine. Svi imaju jednak pravni položaj na tržištu, preduzetništvo je slobodno, a može se ograničiti zakonom samo radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine i prirodnih bogatstava i radi bezbednosti Republike Srbije. Ako se odredbe Zakona odnose na privredne subjekte koji deluju na tržištu u cilju sticanja profita, pitamo se o kakvoj se zaštiti zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava i bezbednosti Republike Srbije ovde radi?

7.1. Posebna naknada za kašnjenje

Diskutabilna je i Zakonom uvedena posebna naknada za kašnjenje koja se može zahtevati mimo zatezne kamate (a sa kojom tek ima problema, o čemu je više puta pisano). Samo ćemo reći da je ceo problem (po mišljenju autora ovog teksta) u tumačenju prirode zatezne kamate, odnosno da li se radi o kazni za neizvršavanje obaveza ili običnoj naknadi štete koja nastaje protekom vremena usled inflacije. Ako se u startu zauzme stav prema ovom pitanju onda je način obračuna tehničko pitanje, koje, podvlačimo, mora biti precizno definisano (procenat, period …) a ne prepušteno tumačenju.

Ono što je problematično (po mišljenju autora ovog teksta) kod zatezne kamate takođe je problematično i kod naknade za kašnjenje. Koja je priroda ove naknade? Ovako kako je postavljeno u pitanju je kazna za neizvršenje obaveze u roku.

Priroda posebne naknade za kašnjenje, koja se može zahtevati mimo zatezne kamate, je kazna za neizvršenje obaveze u roku

Ovde moramo navesti Pravni stav Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda Srbije, usvojen u postupku rešavanja Spp 34/2013, utvrđen na sednici Odeljenja 13. maja 2014. god. a koji glasi:

“Izvršni poverilac u predlogu za izvršenje neizmirene novčane obaveze u roku ima pravo da zahteva i naknadu za kašnjenje u ispunjavanju novčane obaveze u visini od 20.000,00 dinara prema Zakonu o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama bez prilaganja posebne izvršne ili verodostojne isprave u vezi obaveze dužnika za isplatu ove naknade.”.

VKS je u obrazloženju svog stava naveo:

Ako se ima u vidu cilj koji se zakonom želi postići (koji je određen u članu 1. Zakona), može se zaključiti da je ovim članom Zakona propisana posebna novčana naknada na koju poverilac ima pravo za slučaj da dužnik ne ispuni svoju novčanu obavezu u roku u novčanom iznosu od 20.000,00 dinara, nezavisno od drugih troškova pa i troškova izvršenja.

Ovakvo propisivanje posebne naknade čemu je izložen izvršni dužnik, predstavlja po svojoj pravnoj prirodi jednu vrstu novčane kazne za izvršnog dužnika, s tim što je pravo poverioca da se koristi svojim pravom da zahteva isplatu ove naknade ograničen na rok od tri godine od dana isteka roka dospelosti za isplatu novčane obaveze, koja i dalje predstavlja osnovnu obavezu izvršnog dužnika prema svom poveriocu.”

Pozivajući se na ovaj stav u postupcima izvršenja naširoko se zahteva ova naknada. Čak se u nekim slučajevima, pomalo “zloupotrebljavaju” odredbe zakona i stav VKS. Recimo u jednom slučaju poznatom autoru teksta, punomoćnik izvršnog poverioca podneo je više zahteva za sprovođenje izvšenja po istom osnovu (razdvajajući mesečne fakture za usluge), i svaki put uz kamatu, tražio i naknadu koja višestruko prevazilazi iznos mesečne fakture i zatezne kamate. Naravno, ovim se ne staje u zaštitu dužnika koji svoje obaveze ne izvršavaju u roku, oni treba da budu “kažnjeni”, pogotovo ako im je manir poslovanja da ne plaćaju poveriocima. Ovde se govori o izigravanju i zloupotrebi zakona.

Ono što se postavlja kao pitanje, ako je prema važećem zakonskom rešenju zatezna kamata zamišljena da predstavlja i obeštećenje i kaznu za neplaćanje u roku, ako su već odredbama Zakona predviđene prekršajne kazne za to, koliko puta neko treba da bude “kažnjen” za istu stvar.

Dalje, postavlja se još jedno pitanje. Ovu naknadu, kao i zateznu kamatu, možemo da postavimo kao kaznu za dužnika koji neuredno izvršava svoje obaveze. Ali, šta sa jednim od osnovnih postulata u pravu, da nema kazne bez krivice (dokazane, namera ili nemar). Na prirodu obaveze morala bi da utiče i krivica dužnika. S druge strane i ako je posmatramo i kao obeštećenje, tj. naknadu štete, opet, šteta se naknađuje samo ako je štetnik kriv za njen nastanak.

U teoriji postoje dva stanovišta po pitanju odnosa dužnikove krivice za neispunjenje obaveze i nastanka docnje. Prema subjektivnoj teoriji ako dužnik kasni u ispunjenju svoje obaveze bez svoje krivice, ne radi se o docnji i ne može da trpi nepovoljne posledice, što je bilo rešenje prihvaćeno pre donošenja ZOO, s izuzetkom novčanih obaveza za koje je bio dužan da plaća zatetnu kamatu, a ako je postojala krivica plaćala se naknada štete koja je premašivala iznos zatezne kamate. Prema objektivnoj teoriji dužnik pada u docnju čim ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, bez obzira na krivicu, što je stanovište prihvaćeno u pozitivnom pravu Republike Srbije (u ZOO), i nastupanje docnje ne sprečava ni činjenica da dužnik iz opravdanih razloga nije znao za postojanje ili dospelost obaveze, ili što je opravdano sumnjao u osnovanost potraživanja ili što su ga neotklonjive okolnosti sprečile da obavezu ispuni na vreme. Dakle, dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni svoju obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako taj rok nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu (usmeno, pismeno, vansudskom opomenom ili započinjenjem nekog postupka u tom cilju).

Evo prostog primera za dilemu. Recimo, iz tehničkih razloga ne radi platni sistem (ne radi internet veza), ili je banka u kojoj dužnik ima sredstva privremeno zatvorena iz bilo kog razloga. Da li je pravično da dužnik snosi negativne posledice ako nije kriv za nemogućnost da prebaci sredstva koja ima, na račun poverioca ili bi trebao samo da naknadi štetu u visini inflacije (obezvređenje novca)?

7.2. Neizmirenje novačane obaveze u roku kao prekršaj

Neizmirenje novačane obaveze u roku proglašeno je za prekršaj.

Da podsetimo, prema Zakonu o prekršajima (“Sl. glasnik RS”, broj 65/2013), prekršaj je je protivpravna skrivljeno izvršena radnja koja je propisom nadležnog organa određena kao prekršaj, a nema prekršaja ukoliko je isključena protivpravnost ili krivica iako postoje sva bitna obeležja prekršaja.

Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem, a prekršaj je izvršen nečinjenjem kad je propisom predviđeno kao prekršaj, propuštanje da se preduzme određeno činjenje.

Pravno lice, odgovorno lice u pravnom licu, odgovorno lice u državnom organu, organu teritorijalne autonomije i jedinice lokalne samouprave i preduzetnik mogu biti odgovorni za prekršaj samo kad je to propisom o prekršaju predviđeno. Dalje, fizičko lice je odgovorno za prekršaj ako je u vreme izvršenja prekršaja bilo uračunljivo i prekršaj izvršilo sa umišljajem ili iz nehata, a pod navedenim uslovima za prekršaj odgovara odgovorno lice u pravnom licu, odgovorno lice u državnom organu i preduzetnik.

Dalje, kriv je samo onaj učinilac koji je u vreme kada je učinio prekršaj postupao sa umišljajem ili iz nehata. Za prekršajnu krivicu dovoljan je nehat učinioca ako propisom o prekršaju nije određeno da će se kazniti samo ako je prekršaj učinjen sa umišljajem. Prekršaj je učinjen iz nehata kad je učinilac bio svestan da usled njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica, ali je olako držao da je može sprečiti ili da ona neće nastupiti, ili kad nije bio svestan mogućnosti nastupanja zabranjene posledice, iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svestan te mogućnosti. Prekršaj je učinjen sa umišljajem kad je učinilac bio svestan svog dela i hteo njegovo izvršenje ili kad je bio svestan da usled njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica, i pristao je na njeno nastupanje.

Pravno lice je odgovorno za prekršaj učinjen radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora organa upravljanja ili odgovornog lica ili radnjom drugog lica koje je u vreme izvršenja prekršaja bilo ovlašćeno da postupa u ime pravnog lica, odnosno ako organ upravljanja donese protivpravnu odluku ili nalog kojim je omogućeno izvršenje prekršaja ili odgovorno lice naredi licu da izvrši prekršaj ili ako fizičko lice izvrši prekršaj usled propuštanja odgovornog lica da nad njim vrši nadzor ili kontrolu.

Znači, nema odgovornosti za prekršaj ako su preduzete sve radnje koje su na osnovu zakona, drugog propisa ili akta trebale biti preduzete da bi se sprečilo izvršenje prekršaja.

Dakle, ne mora uvek postojati namera da se nešto ne plati, to može biti i sticaj okolnosti, kako je već napred objašnjavano, ali kako je to u Zakonu postavljeno, ispada da sam istek roka definiše prekršaj. Docnja dužnika je jedno, i može biti postavljena prema objektivnom principu gde dužnik pada u docnju čim ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, ali prekršajna odgovornost ne može, za nju je potrebno mnogo više (krivica).

Napred navedeno u stvari znači da će prekršajni sudovi (ako ikada budu rešavali po ovim prijavama) imati pune ruke posla i verovatno mnogo spornih situacija u pogledu ustanovljenja prekršajne odgovornosti.

Zanimljivo je i to, da, kako je Tanjug preneo 16. avgusta, stručnjaci tvrde, lanac neplaćanja će biti prekinut u ovom pokušaju, jer će nove izmene uvesti strožije kazne za nepoštovanje, pre svega što se Srbija obavezala na finansijsku disciplinu u dogovoru sa MMF-om, ali i na svom evropskom putu. Dalje u tekstu, isti stručnjak (inače ekonomski savetnik u Vladi Srbije kao i član Pregovaračkog tima za vođenje pregovora o pristupanju Republike Srbije Evropskoj uniji, te predavač u nekim visokoškolskim ustanovama itd.), podseća da su novim zakonskim odredbama predvidjene finansijske sankcije za probijanje rokova, i to za privrednog subjekta i direktora kao odgovorno lice, što će ih motivisati da poštuju rokove. To važi za privatan sektor, ali i za lokalne samouprave koje su se ranije pokazale kao problematične kada je reč o plaćanju u rokovima.

Da podsetimo, nikakve „strožije kazne“, niti nove finansijske sankcije za probijanje rokova nisu predviđene ovim izmenama, sankcije su postojale i ranije i ostale su iste, malo je promenjen sistem nadzora. Ovde je očigledno reč o nepoznavanju propisa o kome se govori.

Pitamo o čemu mogu da pričaju ti stručnjaci, koji bi trebalo da predlažu poboljšanja propisa, ako čak ni ne poznaju propis o kome pričaju, niti propise u vezi sa njim (podzakonska akta tog propisa pre svega), da ne govorimo o celokupnom pravnom sistemu. Naravno, ovde moramo dati malu ogradu, da novinari možda, kao i u mnogim slučajevima nisu preneli tačno ni u potpunosti ono što je rečeno, da se zarad senzacionalizma pristupilo ustaljenoj praksi prilagođavanja izjava, izvlačenju iz konteksta i sl. Jedino je sumnjivo što nikakav demanti nije objavljen, a intervju su preneli mnogi mediji, što implicira da je objavljeno ono što je zaista i izjavljeno.

Dalje tvrdnje citiranog stručnjaka su još netačnije i besmislenije. Prema njemu, najbitnija promena je što će se budžetska inspekcija baviti nadzorom i pisati prekršajne prijave za nepoštovanje rokova, dok je do sada urednost plaćanja bila evidentirana u Trezoru, ali on nije imao dalju ingerenciju. Ova tvrdnja je apsolutno neistinita. Nadležni trezori imali su ingerencije u vezi pokretanja prekršajnog postupka i ranije.

Naime, članom 10. Pravilnika o načinu i postupku vršenja nadzora nad sprovođenjem Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između korisnika javnih sredstava i privrednih subjekata kada su korisnici javnih sredstava dužnici (“Sl. glasnik RS”, broj 21/2013), koji je u vreme davanja citirane izjave bio još uvek na snazi, propisano je da u vršenju nadzora Uprava za trezor i nadležni trezori (trezor autonomne pokrajine, odnosno trezor jedinice lokalne samouprave), u slučaju neizmirivanja novčanih obaveza u rokovima utvrđenim Zakonom, podnose, odmah po saznanju, nadležnom prekršajnom sudu zahtev za pokretanje prekršajnog postupka, za prekršaje predviđene članom 12. Zakona.

Novim Pravilnikom o načinu i postupku vršenja nadzora nad sprovođenjem Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između javnog sektora i privrednih subjekata u kojima su subjekti javnog sektora dužnici i između subjekata javnog sektora, kao i o načinu i postupku dostavljanja i preuzimanja podataka o preuzetim obavezama subjekata javnog sektora, radi vršenja tog nadzora (“Sl. glasnik RS”, br. 88/2015), koji je zamenio navedeni pravilnik, a primenjuje se od 24. oktobra 2015. god. za ugovore između javnog sektora i privrednih subjekata u kojima su subjekti javnog sektora dužnici, dok se za ugovore između subjekata javnog sektora primenjuje od 1. januara 2016. god. predviđen je nešto drugačiji postupak. Naime, sada Odeljenje za budžetsku inspekciju, na osnovu podataka preuzetih i dostavljenih na način propisan ovim pravilnikom, vrši neposrednu inspekcijsku kontrolu kod subjekata javnog sektora uvidom u poslovne knjige i poslovnu dokumentaciju vezanu za komercijalne transakcije sa drugim subjektima. U slučaju da kontrolom bude utvrđeno nepoštovanje rokova za izmirenje novčanih obaveza iz člana 3. Zakona, inspektor će nadležnom prekršajnom sudu podneti zahtev za pokretanje prekršajnog postupka, za prekršaje predviđene članom 12. Zakona.

Takođe, članom 3. Pravilnika o načinu i postupku vršenja nadzora nad sprovođenjem Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između privrednih subjekata (“Sl. glasnik RS”, broj 21/2013), ), koji je na snazi još uvek (u trenutku pisanja ovog teksta), propisano je da u vršenju nadzora nad sprovođenjem Zakona između privrednih subjekata Ministarstvo finansija (preko lica ovlašćenih za vršenje nadtora), podnosi nadležnom prekršajnom sudu zahtev za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaje predviđene članom 12. Zakona po prijemu:

1) pravnosnažnog rešenja o izvršenju, koje se odnosi na obaveze iz komercijalnih transakcija između privrednih subjekata;

2) po prijemu obaveštenja od privrednog subjekta koji je poverilac novčanih potraživanja u komercijalnoj transakciji između privrednih subjekata.

Da li je uopšte potrebno da podsetimo da je prema samom Zakonu (član 10.) sud po službenoj dužnosti u obavezi da dostavi organu koji vrši nadzor nad primenom ovog zakona pravnosnažno rešenje o izvršenju, a radi pokretanja prekršajnog postupka.

Da li je potreban neki dalji komentar uopšte? Ovde se čak ne radi o osnovnom problemu našeg pravnog sistema, tj. o neukosti (nedostatku formalnog pravnog ali i opšteg obrazovanja) pisaca propisa i onih koji te propise sprovode. Ovde je reč o goroj stvari, o pukoj neobaveštenosti. Postavićemo pitanje, da li „stručnjak“ koji savetuje Vladu, učestvuje u pisanju propisa i sl. sme da bude neuk i neobavešten, pogotovo o propisu o kome govori? O profesionalizmu i moralu nećemo raspravljati, bespredmetno je.

7.3. Umesto zaključka

Umesto zaključka, i ovde se postavlja isto pitanje, da li je reč o nedovoljno promišjenoj i brzopleto sporovedenoj ideji, bez dovoljno znanja koje se tiče pisanja propisa i poznavanja pravnog sistema Republike Srbije i bez usaglašavanja sa drugim propisima. Jedna stvar je ideja o uređenju određenih društvenih odnosa, a sasvim druga pravnička redakcija teksta, koja ima svoja pravila (razumevanje, značenje pojmova, definicije, upućivanje, rokovi, primena…). Nijedan propis ne može postojati sam za sebe, već je deo nekog sistema i ne sme biti u koliziji sa drugim propisima, a njegove odredbe moraju biti jasne i primenjive.

Ovu tezu potvrđuje i stav Evropskog suda za ljudska prava povodom određivanja „autonomnog pojma zakona”, koji je u svojoj odluci preneo i naš Ustavni sud, a koji glasi: „[…] da bi se jedan opšti akt smatrao zakonom, ne samo formalno, nego i u sadržinskom smislu taj zakon, odnosno njegove norme moraju biti u dovoljnoj meri precizne, jasne i predvidive, tako da subjekti na koje se zakon odnosi mogu uskladiti svoje ponašanje sa zakonom […] da se izraz „zakon” ne odnosi na puko postojanje zakona, već i na kvalitet zakona, zahtevajući da on bude saglasan vladavini prava […]”.

O efektima Zakona ovde ne raspravljamo.

Da ne bude zabune, sva izneta razmišljanja i stavovi koja se tiču teksta propisa i iznetih stavova i mišljenja drugih lica, lični su sud autora, koji uopšte nije bitan. Takođe, da ne bi bilo zabune, nikako se ne nipodaštava nečije znanje i umeće. Radi se dakle, samo o konstatacijama i citiranju onoga što su ta lica sama iznela, i postavljanju uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore.

NAPOMENA: Tekst je prvobitno objavljen u časopisu “Advokastka kancelarija

[button link=”http://profisistem.com/” type=”big” newwindow=”yes”] DETALJNIJE[/button]

Najnoviji tekstovi