Prijavljivanje za novčanu pomoć od 100 evra u dinarima završeno je 5. juna 2020. god. I meni je logično postaviti pitanje, šta da čine oni koji su odbijeni? Po onima koju su celu akciju osmislili, ništa izgleda. Predviđena je samo prijava problema u vezi sa funkcinisanjem aplikacije (znači tehničkih), ako nije legla uplata ili podaci ne prolaze ili nije moguća prijava preko sajta. Nema mogućnosti žalbe na odluku.
Na početku, moram da se ogradim, da ne bih bio shvaćen pogrešno. Ovim komentarom nikako ne želim nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti neku konkretnu osobu (ili više njih) izvrgnuti ruglu ili optužiti za nešto. Posredi su samo konstatacije i citiranje onoga što je neko izjavio ili je negde napisano, onoga što stoji u propisima, te postavljanje uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju poboljšanja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.
Svi izrazi u tekstu upotrebljeni su rodno neutralno (podrazumevaju osobe oba pola) i generički.
O novčanoj pomoći već sam pisao u tekstu „Ko ima pravo na novčanu pomoć od 100 evra u dinarima?”, koji se može pročitati na Pravnom portalu.
Ovde ću se fokusirati na pitanje postavljeno u naslovu.
Ovde ne raspravljam da li je trebalo uzeti novčanu pomoć, to je stvar svakog građanina ove zemlje i njegove odluke. Da, to i jesu pare građana, niko tu ništa i nikome ne „poklanja“, dakle to je stvar principa i pogleda. Ne treba osuđivati ni onog ko je uzeo pomoć, ni onog ko je istu odbio (nije se prijavio). U pravu su i jedni i drugi.
Da vidimo šta su „smislioci“ akcije (oni koji su osmislili istu) predvideli.
Ukoliko se izvrši prijava elektronskim putem, a tražilac pomoći bude odbijen, ako se ode na opciju provere statusa prijave, dobije se obaveštenje koje glasi: „Prijava za fizičko lice je odbijena usled neispravnosti podataka, molimo da ponovo podnesete prijavu sa ispravnim podacima.“.
Pretpostavljam da se slično obaveštenje dobije i kod postupka telefonskim putem.
Logično, prvo se postavlja pitanje, kojim to „ispravnim podacima“? Od ličnih podataka se tražio samo matični broj i broj lične karte, a to jesu podaci tražioca, znači ispravni su. Jer, ako „odbijenicu“ dobija sa tim podacima, znači nije pogrešio sa unosom.
Tako da jedino što se može pretpostaviti je da tražilac nema pravo na pomoć i da je zato odbijen. O tome ko ima pravo na pomoć i uslovima za istu pisao sam u tekstu „Ko ima pravo na novčanu pomoć od 100 evra u dinarima?”, koji se može pročitati na Pravnom portalu. Ovde se bavim samo postupkom.
I što se smislilaca tiče, to bi bilo to. Jer nikakav žalbeni postupak nisu predvideli, niti u jednom aktu kojim je propisana navedena pomoć. Dakle, ni u Uredbi o fiskalnim pogodnostima i direktnim davanjima privrednim subjektima u privatnom sektoru i novčanoj pomoći građanima u cilju ublažavanja ekonomskih posledica nastalih usled bolesti COVID-19 (Sl. glasnik RS“, br. 54/2020 i 60/2020), niti u Uredbi o formiranju privremenog registra i načinu uplate jednokratne novčane pomoći svim punoletnim državljanima Republike Srbije u cilju smanjivanja negativnih efekata prouzrokovanih pandemijom bolesti COVID-19 izazvane virusom SARS-CoV-2 („Sl. glasnik RS“, br. 60/2020), ni u Pravilniku o načinu prijave i načinu uplate jednokratne novčane pomoći („Sl. glasnik RS“, br. 73/2020)
Ali da nisu nešto zaboravili?
Da se prvo podsetimo nekih stvari.
Tražilac pomoći i onaj ko istu odobrava (ko god to bio) su u jednoj vrsti upravnog postupka. Jer, po Zakonu o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZUP, upravni postupak jeste skup pravila koja državni organi i organizacije, organi i organizacije pokrajinske autonomije i organi i organizacije jedinica lokalne samouprave, ustanove, javna preduzeća, posebni organi preko kojih se ostvaruje regulatorna funkcija i pravna i fizička lica kojima su poverena javna ovlašćenja primenjuju kada postupaju u upravnim stvarima (član 1.). A upravna stvar u smislu ovog zakona, jeste pojedinačna situacija u kojoj organ, neposredno primenjujući zakone, druge propise i opšte akte, pravno ili faktički utiče na položaj stranke tako što donosi upravne akte, donosi garantne akte, zaključuje upravne ugovore, preduzima upravne radnje i pruža javne usluge (član 2.).
Prema član 16. ZUP, upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste pojedinačni pravni akt kojim organ, neposredno primenjujući propise iz odgovarajuće upravne oblasti, odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke, ili o procesnim pitanjima. Upravni akti su rešenja i zaključci.
Dakle, neko u nekom postupku rešava o nečijem pravu (na novčanu pomoć). Ako rešava o pravu, znači to jeste upravna stvar, a kako su i odlučili (odbili zahtev), donet je i upravni akt, koji bi po svojoj formi trebao biti rešenje, pošto se zaključcima upravlja postupkom. Jer, član 136. ZUP kaže, rešenjem se odlučuje o pravu, obavezi ili pravnom interesu stranke.
E sad ono važnije. Član 140. ZUP predviđa da se rešenje donosi u pisanom obliku (elektronski ili papirni dokument), a izuzetno u usmenom obliku.
Kako je prijava (inicijalni akt za pokretanje postupka) podneta putem web portala, uzećemo da je i rešenje trebalo biti doneto u elektronskom obliku, što i jeste u suštini, kao odbijenica (ono što sam naveo ranije). Ali rešenje mora da ima neki sadržaj.
Članom 141. ZUP propisani su delovi i sadržina rešenja, pa tako rešenje u pisanom obliku sadrži uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom sredstvu, potpis ovlašćenog službenog lica i pečat organa ili drugi vid potvrde o autentičnosti.
Zašto je bitno da rešenje sve ovo sadrži? Zato što ZUP predviđa pravo na žalbu u skladu sa stavom 2. člana 36. Ustava Republike Srbije („Sl. glasnik RS“, broj 98/2006), koji kaže da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu. ZUP u članu 151. kaže, protiv rešenja prvostepenog organa stranka ima pravo na žalbu, ako žalba nije zakonom isključena.
A da bi se žalba mogla napisati, mora se znati na šta se žali, ko je i kada izdao rešenje, na osnovu čega, da li je žalba dozvoljena… Ovde se ne zna ko donosi rešenje, organ uprave (Ministarstvo finansija ili organizacija u njegovom sastavu, npr. Trezor preko koga se vrše isplate) ili Vlada Republike Srbije. A protiv rešenja Vlade ne može se podneti žalba, ali ipak postoji pravno sredstvo (upravni spor). Jer po Zakonu o upravnim sporovima („Sl. glasnik RS”, br. 111/2009), u upravnom sporu sud odlučuje o zakonitosti konačnih upravnih akata, osim onih u pogledu kojih je predviđena drugačija sudska zaštita.
A sadržinu rešenja moramo znati i jer se žalba podnosi u roku od 15 dana od obaveštavanja stranke o rešenju, ako zakonom nije drukčije propisano. Kada je tražilac obavešten o rešenju? Očito kada postavi upit. Kako se svaki rok u postupku računa od dostavljanja, postavlja se pitanje, kako dokazati prijem obaveštenja? Da li se screenshot (snimak ekrana) računa kao dokaz?
A sadržinu rešenja moramo znati i jer se žalba pobija iz određenih razloga. A kako tražilac da pobija rešenje ako ne zna šta piše u njemu?
Bez obzira kako se postupak započinje i kako je predviđeno da teče, čak i ako aplikacija sama rešava upravnu stvar na osnovu unetih podataka, formalno je potrebno doneti rešenje u vidu pisanog akta, pogotovo ako stranka to zatraži.
I onda ostaje samo problem (da baš „samo“), kome podneti žalbu, jer tražilac ni to ne zna, jer nema rešenje, pa nema ni pouku o pravnom sredstvu. Da ima rešenje znao bi ko je isto doneo, pa čak i da je pouka izostala, mogao bi pretpostaviti kome podneti žalbu.
Ovo sve je u stvari greška pisaca propisa koji su analizirani (smislilaca kako ih u tekstu zovem). Stalno ponavljam, pisanje i tumačenje propisa je zanat koji ima svoja pravila i zahteva određena znanja i stručnost. Tu se mora povesti računa o onome što se u stručnim krugovima naziva nomotehnikom, jer odgovornost pisaca teksta propisa je ogromna, zato što od njihovog delanja (i znanja) zavisi ono što se primenjuje kao pozitivno pravo. A tu nije bitno samo usko stručno znanje (o pravu i pravilima struke u vezi pisanja propisa, pozitivnim propisima i pravilima postupaka), već i poznavanje jezika (rečnik, gramatika, sintaksa i interpunkcija) i pravilne upotrebe istog.
A ne sme se zaboraviti i na logiku. O logičkim sposobnostima je nezahvalno govoriti, ali postavljene premise uvek moraju davati konkluziju.
Uvek mi je iznova čudno kako razne besmislene odredbe uopšte prođu put do usvajanja. Da zanemarimo čak i stručnost predlagača i pisaca teksta propisa, postavlja se pitanje, zar tekst nekog opšteg akta ne prođe (tako bi trebalo biti) još par kontrola (raznih stručnih službi, savetnika, konsultanata, članova kabineta, odbora…) pre nego što postane zvaničan predlog? Dakle, trebalo bi da prođe kontrolu ljudi koji primaju platu za to da se ovakve besmislice ne događaju. Šta reći na to?
Sad se na kraju opet postavlja pitanje, šta reći a ne ponoviti se ili biti grub? Da li i ovo potvrđuje tezu da je neznanje (a ne korupcija) glavni problem našeg pravnog sistema? Kako god, uvek je problem u neukosti (nedostatku formalnog pravnog ali i opšteg obrazovanja) pisaca propisa, te nepoznavanju funkcionisanja pravnog sistema uopšte.
Ne znam, možda je najbolje ne davati komentar, već da svako donese sopstvene zaključke. Lično ću izneti samo sopstveni utisak. Ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“. Na šta me sve zajedno podseća opisao sam na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“, koji se može videti na Pravnom portalu.
Ostaje nada da će u budućnosti neko možda pročitati i ova razmatranja i možda se bar zamisli. A onima koji su odbijeni za novčanu pomoć, ne znam šta da savetujem. Ukoliko krenu sa nekim postupkom isterivanja pravde, mogu jedino da im poželim mnogo sreće, jer u situacijama gde ništa ne zavisi od znanja i stručnosti, samo sreća može pomoći.
Izvor: Izvodi iz propisa su preuzeti iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.