U našem pravu institut suparničara regulisan je odredbama čl.205-213. Zakona o parničnom postupku, koji je objavljen u „Sl. glasniku RS“, broj 72/2011, 49/2013-OUS, 74/2013-OUS i 55/2014.
Suparničarstvo ili kumulacija subjekata u istoj stranačkoj ulozi.
Prema odredbi čl.205. ZPP, više lica mogu jednom tužbom da tuže, odnosno da budu tuženi (suparničari), ako:
1) su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova;
2) su predmet spora zahtevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu i ako postoji stvarna i mesna nadležnost istog suda za svaki zahtev i za svakog tuženog;
3) je to zakonom propisano.
Kod suparničarstva dakle postoji više tužbi, koji je jednak broju lica u istoj stranačkoj ulozi. Parnica ima onoliko koliko je lica u istoj stranačkoj ulozi, a toliko i procesnih odnosa zasnovanih između suda i svakog od supraničara.
Bitno je istaći da svaki suparničar vodi svoju parnicu samostalno, koje se opet formalno vode kao jedna parnica.
Prema navedenoj odredbi ZPP: Do zaključenja glavne rasprave može, pod citiranim uslovima, uz tužioca da pristupi novi tužilac ili tužba može da bude proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom.
Lice koje pristupa tužbi, odnosno na koje se tužba proširuje mora da primi parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku stupanja u parnicu.
Prema odredbi čl.206. ZPP:
Tužilac može tužbom da obuhvati dva ili više tuženih i na način što će da traži da tužbeni zahtev bude usvojen prema sledećem tuženom za slučaj da bude pravnosnažno odbijen prema tuženom koji je u tužbi prethodno naveden.
Na gore opisan način, tužilac može tužbom da obuhvati dva ili više tuženih samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtev ili ako prema nekima od njih ističe različite zahteve koji su u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno i mesno nadležan za svaki od zahteva.
Lice koje za sebe u celini ili delimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče da tuži obe stranke jednom tužbom, do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.
Glavni dužnik i jemac mogu da budu zajednički tuženi ako to nije u protivnosti sa sadržinom ugovora o jemstvu.
Prema stavu izraženom u rešenju Višeg suda u Čačku, Gž 275/2015 od 10. februara 2016. godine: “Odgovornost korisnika kredita I jemca je solidarna kada tužilaca kao davalac kredita jednom tužbom tuži i korisnika kredita I jemca (koji je sada pokojni) zbog neizmirenih obaveza po ugovoru o kreditu, s obzirom da su isti do smrti pokojnog bili obični suparničari”.
Svaki suparničar je u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima.
Ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može da se reši samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), oni se smatraju kao jedna parnična stranka, tako da kad pojedini suparničari propuste neku parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari odnose se i na one koji te radnje nisu preduzeli.
Treba istaći da kada sud odlučuje o tužbenom zahtevu koji je traženo da se utvrdi da je prema jednomn licu ništavo sudsko poravnanje zaključeno između njega i više drugih lica, sud mora utvrditi da li su svi učesnici zaključenog poravnanja nužni suparničari, koju su trebali da budu obuhvaćeni tužbom.
Nužno suparničarstvo postoji ako po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa tužbom moraju da se obuhvate sva lica koja su učesnici materijalnopravnog odnosa.
Ako sva ova lica nisu obuhvaćena tužbom kao stranke, sud će da odbije tužbeni zahtev kao neosnovan.
O nužnom suparničarstvu sud vodi računa po službenoj dužnosti.
U presudi Apelacionog suda u Beogradu, Gž 7327/2015 od 23. decembra 2015 god izneto je mišljenje da: ”U slučaju formalnog aktivnog suparničarstva za ocenu vrednosti predmeta spora uzima se vrednost tužbenog zahteva svakoh pojedinog tužioca, a ne zbir vrednosti tužbenih zahteva svih tužilaca”.
Takođe, ako svi nužni suparničari nisu obuhvaćeni tužbom, sud je dužan meritorno da odluči o tužbenom zahtevu, a ne da odbaci tužbu.
Prema stavu Apelacinog suda u Novom Sadu Gž 4077/2013 od 22. maja 2014. godine: “Kod nužnog suparničarstva postoji nužnost jedinstvenog presuđenja, te je isključena mogućnost odvojenog raspravljanja i donošenja delimične presude prema pojedinim suparničarima.
U sudskoj praksi je takođe izraženo mišljenje da: Kada tužbom kao stranke nisu obuhvaćeni svi nužni suparničari, sud ne može da odbaci tužbu kao nepotpunu, već se nepotpuna procesna zajednica tuženih nužnih suparničara sankcioniše odbijanjem tužbenog zahteva.
Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u različito vreme, tu parničnu radnju može svaki suparničar da preduzme sve dok i za jednog od njih još teče rok za preduzimanje te radnje.
Svaki suparničar ima pravo da podnosi predloge koji se tiču toka parnice.
Izvor: Izvod iz Zakona i sudske prakse preuzet je iz programskog paketa “Propis Soft”-Redakcija Profi Sistema Com-a.