Odredbama čl. 212. Krivičnog zakonika (“Sl. glasnik RS”, br. 85/2005, 88/2005 – ispr., 107/2005 – ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019), definisano je krivično delo Uništenje i oštećenje tuđe stvari, kao krivično delo protiv imovine.
Prema navedenim odredbama, ovo krivično delo čini:
1) Ko uništi, ošteti ili učini neupotrebljivom tuđu stvar,
kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest meseci.
(2) Ako je delom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta u iznosu koji prelazi četristopedeset hiljada dinara,
učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine.
(3) Ako je delom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta u iznosu koji prelazi milion i petsto hiljada dinara ili je delo učinjeno prema kulturnom dobru, zaštićenoj okolini nepokretnog kulturnog dobra, odnosno prema dobru koje uživa prethodnu zaštitu
učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina.
(4) Za delo iz st. 1. do 3. ovog člana, ako je oštećena stvar u privatnoj imovini, gonjenje se preduzima po privatnoj tužbi.
Predviđen je osnovni oblik ovog krivičnog dela i dva kvalifikovana oblika.
Objekt krivičnog dela je tuđa stvar. Stvar možemo da definišemo kao svaki predmet materijalne prirode koji zauzima određeni prostor, bez obzira u kakvom se agregatnom stanju nalazi. Kod ovog dela može se raditi kako o pokretnoj tako i nepokretnoj stvari. Mora se raditi o stvarima na kojima se mogu izazvati određene promene u pogledu njihove supstance.
Ovim delom se štiti imovovinsko pravo nekog lica, zbog čega predmet dela može biti po pravilu ona stvar koja ima određenu imovinsku vrednost.
Uslov za izvršenje krivičnog dela je da stvar bude tuđa, pri čemu se ista može nalaziti kod učinioca dela, ili kod drugog lica. Čak se tuđom stvari smatra i ona nad kojom učinilac ima samo suvlasnički udeo.
Prema opisu krivičnog dela, radnja je alternativno određena i obuhvata povrede tuže stvari-oštećenje, uništenje ili činjenje neupotrebljivom. Oštećenje se može shvatiti kao delimično uništenje stvari, kojim se umanjuje vrednost stvari, u većoj ili manjoj meri. Uništenje može biti potupuno uništenje supstance stvari (zapaljena stvar, rastopljena,…) ili dovođenje u takvo stanje da stvar gubi vrednost i postaje potpuno neupotrebljiva (rušenje, lomljenje, cepanje…). Činjenje neupotrebljivom, bi značilo ostale postupke kojima se tuđa stvar dovodi u takvo stanje da za određeno vreme ne može služiti svojoj nameni (rastavljanje, skidanje pojedinih delova bez kojih ne može da vrši funkciju…).
Delo je učinjeno kada je tuđa stvar oštećena ili uništena, ili je na neki drugi način učinjena neupotrebljivom.
Izvršilac ovog krivičnog dela može biti svako lice, za krivicu je potreban umišljaj, odnosno svest da se navedena delatnost vrši prema tuđoj stvari. Teži oblici postoje ako je prozrokovana šteta preko četristopedeset hiljada dinara, ili milion i petsto hiljada dinara ili je delo učinjeno prema kulturnom dobru, zaštićenoj okolini nepokretnog kulturnog dobra, odnosno prema dobru koje uživa prethodnu zaštitu.
Za krivicu učinioca, dovoljno je da se ova posledica može pripisati njegovom nehatu, a moguće je da ona bude obuhvaćena i umišljajem.
Za ovog krivično delo, ako je oštećena stvar u privatnoj imovini, gonjenje se preduzima po privatnoj tužbi. Ukoliko se radi o oštećenoj stvari koja je u javnoj-državnoj imovini, gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a