Povodom vesti koja se pojavila u pravničkim krugovima, da će se od strane Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo Narodne skupštine, kao najvišeg zakonodavnog tela u Republici Srbiji razmatrati predlozi za autentično tumačenje pojednih odredbi čak tri zakona – Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89(USJ), 57/89, “Sl. listu SRJ”, br. 31/93 i “Sl. glasniku RS”, br. 18/2020), Zakona o zaštiti potrošača („Sl. glasnik RS”, br. 62/2014, 6/2016-dr.zakon i 44/2018-dr.zakon) i Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga („Sl. glasnik RS“, br. 36/2011 i 139/2014), oglasili su se saopštenjima Advokatska komora Srbije i Društvo sudija Srbije, kojim saopštenjima se ukazuje na sledeće:
Najpre podsećaju da se donošenjem autentičnog tumačenja pojedinih odredbi napred navedenih zakona remeti podela vlasti, odnosno zakonodavac nameće sudovima svoje tumačenje prava i time „sudi“ on, a ne sudovi, dakle zakonodavac ne može svojim delovanjem zadirati u vršenje sudske vlasti, što znači da ne može autentičnim tumačenjima uticati na rešavanje konkretnih sudskih sporova koji su u isključivoj nadležnosti sudske vlasti.
Takođe, donošenjem predloženih autentičnih tumačenja ponovo bi se aktivirao princip retroaktivnosti, inače zabranjen najvišim pravnim aktom, osim ako to nalaže opšti interes utvrđen pri donošenju zakona, što konkretno nije slučaj, tako što bi se na taj način stvorili uslovi za ponavljanje svih pravnosnažnih okončanih postupaka, a građani bili dovedeni u situaciju da izgube sporove koje vode ili u kojima su već uspeli u ostvarenju tužbenog zahteva protiv banaka, čime se po ko zna koji put stvara pravna nesigurnost u pravnom poretku.
Šta kaže Ustav?
Članom 4. Ustava Republike Srbije („Sl. glasnik RS”, broj 98/2006), regulisana je podela vlasti na sledeći način:
“Pravni poredak je jedinstven.
Uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Odnos tri grane vlasti zasniva se na ravnoteži i međusobnoj kontroli.
Sudska vlast je nezavisna.”
Članom 197. stavovima 1. i 2. Ustava Republike Srbije, kada je reč o zabrani povratnog dejstva zakona i drugih opštih akata, predviđeno je da:
“Zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo.
Izuzetno, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno dejstvo, ako to nalaže opšti interes utvrđen pri donošenju zakona.“
Šta kažu zakonske odredbe koje su predmet tumačenja?
Članom 1066. stavom 2. Zakona o obligacionim odnosima, koje se odnose na formu i sadržinu ugovora o kreditu propisano je da se:
“(2) Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.”
Članom 41. stavovima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da:
“Ugovorna odredba obavezuje potrošača ako je izražena jednostavnim, jasnim i razumljivim jezikom i ako bi je shvatio razuman čovek potrošačevog znanja i iskustva.
Trgovac je dužan da sa sadržajem ugovorne odredbe upozna potrošača pre zaključenja ugovora, na način koji s obzirom na upotrebljeno sredstvo komunikacije potrošaču pruža stvarnu mogućnost da se upozna sa sadržinom odredbe.”
Članom 43. stavovima 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da:
“Nepravična ugovorna odredba je svaka odredba koja, protivno načelu savesnosti i poštenja, ima za posledicu značajnu nesrazmeru u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Kriterijumi na osnovu kojih se utvrđuje da li je određena odredba ugovora nepravična su:
1) priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi;
2) okolnosti pod kojima je ugovor zaključen;
3) ostale odredbe istog ugovora ili drugog ugovora sa kojim je ugovor u vezi;
4) način na koji je postignuta saglasnost o sadržini ugovora i način na koji je potrošač obavešten o sadržini ugovora.”
Članom 17. stavom 1. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga propisano je:
“Banka i davalac lizinga su dužni da korisniku pruže informacije i odgovarajuća objašnjenja o uslovima koji se odnose na ugovor o depozitu, kreditu ili lizingu, ugovor o dozvoljenom prekoračenju računa, odnosno ugovor o izdavanju i korišćenju kreditne kartice za koje je pokazao interesovanje (u daljem tekstu: ponuda), na način koji će korisniku omogućiti da uporedi ponude različitih davalaca istih usluga i proceni da li ovi uslovi odgovaraju njegovim potrebama i finansijskoj situaciji, ali koji korisnika nijednog trenutka neće dovesti u zabludu.”
S druge strane, ukoliko pak postoji potreba za ujednačavanjem sudskih odluka zbog različitog tumačenja zakona, zakonodavcu stoji na raspolaganju izmena zakona i uporedo se ukazuje da sudovi u ovim sporovima, naročito posle pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda, primenjuju „dobro uspostavljenu sudsku praksu“ u smislu odluka Evropskog suda za ljudska prava. U takvom slučaju, a naročito s obzirom na to da nije bilo nikakvih problema u skoro poluvekovnoj primeni Zakona o obligacionim odnosima, ne postoji nikakva potreba ujednačavanja sudskih odluka, pa dakle ni donošenju bilo kakvih autentičnih tumačenja.
Na kraju ostaje najvažnije podsećanje, a to je, obzirom da predlozi autentičnih tumačenja nisu bili dostupni, da se zaključiti baš kao i u slučaju spornog nacrta zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: Nacrt), da se po svoj prilici i ovoga puta radi o tzv. bankarskim kreditima, ali se ni iz jednog objavljenog dokumenta ne može videti da li su predstavnici finansijskih institucija ili bilo koje druge zainteresovane grupacije imale sada uticaja kao i onda na kreiranje spornog Nacrta. Obelodanjivanje uticaja koje zainteresovana lica vrše na državne organe prilikom kreiranja propisa bilo je jedan od glavnih ciljeva donošenja Zakona o lobiranju (“Sl. glasnik RS”, br. 87/2018 i 86/2019-dr.zakon).
Članom 2. Zakona lobiranju, regulisan je pojam lobiranja i isti definisan na sledeći način:
„Lobiranje je aktivnost kojom se vrši uticaj na organe Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, organe imalaca javnih ovlašćenja, čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave (u daljem tekstu: organ vlasti), u postupku donošenja zakona, drugih propisa i opštih akata, iz nadležnosti tih organa vlasti, radi ostvarivanja interesa korisnika lobiranja, u skladu sa zakonom.“
Međutim, prilikom pisanja ovog zakona, propuštena je prilika da se uvede obaveza proaktivnog objavljivanja informacija o tome ko se od registrovanih i neregistrovanih lobista obraćao, sa kakvim predlozima i kakav je ishod razmatranja tih predloga.
Zaključak
To je jedan od razloga zbog kojih je i dalje moguće da krojenje zakonskih odredaba prema privatnim interesima prođe neopaženo, a u konkretnom slučaju kroz autentično tumačenje najvišeg zakonodavnog tela u zemlji pojedinih odredbi napred navedenih zakona, tačnije suštinskim izmenama pravne prirode postojećih zakonskih rešenja.
Izvor: Izvod iz saopštenja preuzet sa sajta Advokatske komore Srbije (www.aks.org.rs)
Izvor: Izvod iz saopštenja preuzet sa sajta Društva sudija Srbije (www.sudije.rs)
Izvor: Izvod iz teksta preuzet sa sajta Transparentnost Srbija (www.transparentnost.org.rs)
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com