Možda je čudno pitanje postavljeno u naslovu (apsurdno više, komično jeste svakako), ali ako vidimo kakve odluke donose sudovi kod nas, ne možemo a da se ne zapitamo. Konkretan povod za pisanje ovog komentara je stav koji je u svojoj presudi Gž1 493/2017 od 18. aprila 2018. god. izneo Apelacioni sud u Nišu (u daljem tekstu: Sud), a koji se u najkraćem može svesti na parafrazu: „Ako se alkoholičar, ili niste ali se dobro napijete, nećete biti krivi ni za šta, a sigurno ne možete dobiti otkaz.“.
Da prvo citiramo deo obrazloženja navedene presude i vidimo šta je Sud zaključio:
„[…] Radna obaveza se može povrediti činjenjem ili propuštanjem, ali da bi zaposleni bio oglašen odgovornim za povredu, neophodan uslov je postojanje njegove krivice za istu, pri čemu je uračunljivost nužna pretpostavka vinosti, jer izostanak uračunljivosti isključuje odgovornost za učinjenu povredu. Uračunljivost je psihičko stanje počinioca u vreme izvršenja povrede radne obaveze ili discipline i podrazumeva sposobnost zaposlenog da samostalno donosi odluke, upravlja svojim postupcima i shvati značaj svoga dela i ponašanja. Sposobnost za rasuđivanje je element svesti i ispoljava se u mogućnosti zaposlenog da shvati značaj svojih postupaka. Sposobnost za odlučivanje je voljni element i ogleda se u mogućnosti zaposlenog da upravlja svojim radnjama, odnosno da ima vlast nad sobom. Kako je medicinskim veštačenjem pouzdano utvrđeno da tužilac u vreme odsustva sa rada, kao i u vreme prijema upozorenja o postоjanju razloga za otkaz ugovora o radu, kao posledica bolesti alkoholizma u poodmakloj fazi, nije bio u stanju da upravlja svojim postupcima i da shvati značaj svog ponašanja, zbog čega mu je sposobnost odlučivanja bila bitno smanjena, u to vreme nije bio uračunljiv pa shodno tome ne postoji njegova odgovornost za povredu radne obaveze stavljene na teret.
Navodima žalbe tuženog se ističe da je zdravstveno stanje tužioca od prvog veštačenja pa do dopunskog od 28.06.2016. godine, izmenjeno i da ne može na njemu da se zasniva odluka suda. Međutim, isti veštak medicinske struke, neuropsihijatar je u osnovnom nalazu od 17.07.2009.godine, kao i prilikom izjašnjenja na ročištu dana 26.05.2010. godine, bio izričit da tužilac boluje od hroničnog alkoholizma, tako da ovi navodi žalbe nisu od uticaja na drugačije odlučivanje. […]”
Dakle, prema iznetom, Sud je zaključio sledeće:
– da bi zaposleni bio odgovoran za povredu radne obaveze, neophodano je postojanje njegove krivice,
– uračunljivost je nužna pretpostavka vinosti,
– posledica bolesti alkoholizma u poodmakloj fazi je nemogućnost upravljanja svojim postupcima i shvatanja značaja svog ponašanja.
Sa ovim zaključcima se svakako slažem, ali kakve veze ovo ima sa prestankom radnog odnosa? I pored sve dobre volje, te uvažavanja sudija, kao neko kome je tumačenje propisa (interpretacija onog što piše u njima) primarno polje rada, sa konačnim zaključkom Suda (da ne postoji njegova odgovornost za povredu radne obaveze, znači ne postoji otkazni razlog) ne mogu se složiti. Nije reč o filozofskim gledanjima već isključivo o tumačenju teksta propisa, dakle pravilima struke (i pravne nauke).
Razmatram samo ono što je napisano i što se jedino može tumačiti. Zato uvek i podsećam na osnovna pravila kod tumačenja napisanog. Najpre se tumači jezički i gramatički (onako kako piše) a onda logički (veza, upućujuće odredbe, povezivanje) pa tek na posletku idejno (šta je pisac hteo da kaže, intencija). Ono što se ne radi nikada, odnosno zabranjeno je tumačiti ono čega nema u tekstu (nepostojeće odredbe) ili slobodno po nahođenju tumačiti postojeće odredbe (prilagođavati termine i izraze) ili podvesti nešto drugo čega nema pod te odredbe. A pre svega kod tumačenja se mora veoma voditi računa o jeziku i gramatici, značenju reči i upotrebi interpunkcijskih znakova. Prosto je. Tumači se ono što stvarno piše a ne ono što neko misli da je napisao.
Idemo redom.
1.Prestanak radnog odnosa otkazom poslodavca
Zakonom o radu („Sl. glasnik RS“ broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZoR, propisani su razlozi, uslovi i postupak za prestanak radnog odnosa.
Razlozi za prestanak radnog odnosa dati su u članom 175. ZoR, i jedan od njih je otkaz ugovora o radu od strane poslodavca, što je u konkretnom primeru slučaj.
Otkaz od strane poslodavca uređen je članom 179. ZoR, prema kome poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog i njegovo ponašanje i to:
– ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova,
– ako je pravnosnažno osuđen za krivično delo na radu ili u vezi sa radom;
– ako se ne vrati na rad u roku od 15 dana od isteka mirovanja radnog odnosa, odnosno neplaćenog odsustva.
Dalje, zaposlenom može da prestane radni odnos ako za to postoji opravdan razlog koji se odnosi na potrebe poslodavca:
– ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla;
– ako odbije zaključenje aneksa ugovora o radu.
Ovo napred (slučajevi iz st. 1. i 5. člana 179. ZoR) je samo pobrojano, jer nas u konkretnom slučaju ne interesuje previše. Za ovo razmatranje interesantniji su slučajevi iz st. 2. i 3. člana 179. ZoR, prema kojima, poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposlenom koji svojom krivicom učini povredu radne obaveze, i to:
– ako nesavesno ili nemarno izvršava radne obaveze;
– ako zloupotrebi položaj ili prekorači ovlašćenja;
– ako necelishodno i neodgovorno koristi sredstva rada;
– ako ne koristi ili nenamenski koristi obezbeđena sredstva ili opremu za ličnu zaštitu na radu;
– ako učini drugu povredu radne obaveze utvrđenu opštim aktom, odnosno ugovorom o radu.
Takođe, poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposlenom koji ne poštuje radnu disciplinu, i to:
– ako neopravdano odbije da obavlja poslove i izvršava naloge poslodavca u skladu sa zakonom;
– ako ne dostavi potvrdu o privremenoj sprečenosti za rad;
– ako zloupotrebi pravo na odsustvo zbog privremene sprečenosti za rad;
– zbog dolaska na rad pod dejstvom alkohola ili drugih opojnih sredstava, odnosno upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava u toku radnog vremena, koje ima ili može da ima uticaj na obavljanje posla;
– ako je dao netačne podatke koji su bili odlučujući za zasnivanje radnog odnosa;
– ako zaposleni koji radi na poslovima sa povećanim rizikom, na kojima je kao poseban uslov za rad utvrđena posebna zdravstvena sposobnost, odbije da bude podvrgnut oceni zdravstvene sposobnosti;
– ako ne poštuje radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca.
Postojao je još jedan razlog za otkaz zaposlenom koji ne poštuje radnu disciplinu, ako njegovo ponašanje predstavlja radnju izvršenja krivičnog dela učinjenog na radu i u vezi sa radom, nezavisno od toga da li je protiv zaposlenog pokrenut krivični postupak za krivično delo, za šta je Ustavni sud Republike Srbije utvrdio svojom Odlukom IUz-424/2014 („Sl. glasnik RS“, br. 13/2017), da nije u saglasnosti Ustavom.
Istim članom (stav 4.) propisano je da poslodavac o svom trošku, može zaposlenog da uputi na odgovarajuću analizu u ovlašćenu zdravstvenu ustanovu koju sam odredi, radi utvrđivanja određenih okolnosti ili da utvrdi postojanje navedenih okolnosti na drugi način u skladu sa opštim aktom. Odbijanje zaposlenog da se odazove na poziv poslodavca da izvrši analizu smatra se nepoštovanjem radne discipline. Okolnosti koje se utвrđuju ovakvim pregledom su: da li zaista postoji potreba za odsustvom zbog privremene sprečenosti za rad, te kakav uticaj na obavljanje posla ima upotreba alkohola ili drugih opojnih sredstava od strane zaposlenog.
Prema članu 179a ZoR, ako smatra da postoje olakšavajuće okolnosti ili da povreda radne obaveze, odnosno nepoštovanje radne discipline, nije takve prirode da zaposlenom treba da prestane radni odnos, poslodavac može da zaposlenom umesto otkaza ugovora o radu, izrekne jednu od sledećih mera:
– privremeno udaljenje sa rada bez naknade zarade, u trajanju od jednog do 15 radnih dana;
– novčanu kaznu u visini do 20% osnovne zarade zaposlenog za mesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju do tri meseca;
– opomenu sa najavom otkaza bez ponovnog upozorenja, ako u narednom roku od šest meseci učini istu povredu radne obaveze ili nepoštovanje radne discipline.
Članom 180. ZoR propisan je postupak pre prestanka radnog odnosa ili izricanja druge mere (obavezno upozorenje na postojanje razloga za otkaz uz rok za izjašnjenje od najmanje osam dana od dostavljanja).
Prema članu 184. ZoR, otkaz ugovora o radu zbog povreda radne obaveze, odnosno nepoštovanja radne discipline, poslodavac može dati zaposlenom u roku od šest meseci od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od godinu dana od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza.
Dostavljanje akta o otkazu ugovora o radu regulisano je članom 185. ZoR. Rešenje u pisanom obliku sa obrazloženjem i poukom o pravnom leku dostavlja se lično (u prostorijama poslodavca ili na adresu zaposlenog) ili putem oglasne table ukoliko lična dostava nije moguća.
ZoR još propisuje posebnu zaštitu od otkaza ugovora o radu (član 187.) za vreme trudnoće, porodiljskog ilil odsustva sa rada radi nege deteta (uključujući posebnu negu), te da poslodavac ne može da otkaže ugovor o radu zaposlenom zbog njegovog statusa ili aktivnosti u svojstvu predstavnika zaposlenih, članstva u sindikatu ili učešća u sindikalnim aktivnostima (član 188).
Prema članu 183. ZoR, ne smatra se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu:
– privremena sprečenost za rad usled bolesti, nesreće na radu ili profesionalnog oboljenja;
– korišćenje porodiljskog ili odsustva sa rada radi nege deteta (uključujući posebnu negu);
– odsluženje ili dosluženje vojnog roka;
– članstvo u političkoj organizaciji, sindikatu, pol, jezik, nacionalna pripadnost, socijalno poreklo, veroispovest, političko ili drugo uverenje ili neko drugo lično svojstvo zaposlenog;
– delovanje u svojstvu predstavnika zaposlenih;
– obraćanje zaposlenog sindikatu ili organima nadležnim za zaštitu prava iz radnog odnosa.
Vidimo da ono što je postavljeno kao pitanje iz naslova ovog komentara, nije ničim propisano. Postoji zaštita trudnica, porodilja, sindikalnih predstavnika, čak i vernika… ali pijanaca ne.
2.Krivica zaposlenog
I sad kada vidimo sve ovo izneto napred, pitamo se, gde je Sud pročitao ono što je zaključio, i važnije, kojom logikom se vodio pri odlučivanju?
ZoR iako pominje krivicu (subjektivni odnos učinioca prema delu) zaposlenog odnosno poslodavca, te umišljaj, ne daje definicije niti objašnjenja u vezi s tim, te se Sud tu verovatno oslanja na opšta pravila i propise koji te pojmove definišu u smislu krivčnopravne odgovornosti, na Krivični zakonik („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019), Zakon o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016 i 98/2016-OUS), te Zakon o privrednim prestupima („Sl. list SFRJ“, br. 4/1977, 36/1977, 14/1985, 10/1986, 74/1987, 57/1989, 3/1990, „Sl. list SRJ”, br. 27/1992, 16/1993, 31/1993, 41/1993, 50/1993, 24/1994, 28/1996, 64/2001 i „Sl. glasnik RS“, br. 101/2005).
U sva tri pomenuta propisa, krivica fizičkih lica je (što nas ovde interesuje), uz male redakcijske razlike uslovljene predmetom zakona, definisana na sličan (praktično isti) način. Fizičko lice kazneno delo može izvršiti činjenjem ili nečinjenjem (propuštanje da se preduzme određeno činjenje). Fizičko lice je odgovorno za neko kazneno delo ako je u vreme izvršenja istog bilo uračunljivo. Kriv je onaj učinilac koji je u vreme kada je učinio kazneno delo postupao sa umišljajem ili iz nehata. Za krivicu je dovoljan nehat učinioca ako propisom kojim je delo propisano nije određeno da će se kazniti samo ako je delo učinjeno sa umišljajem. Nehat postoji kad je učinilac bio svestan da usled njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica, ali je olako držao da je može sprečiti ili da ona neće nastupiti, ili kad nije bio svestan mogućnosti nastupanja zabranjene posledice, iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svestan te mogućnosti. Umišljajem postoji kad je učinilac bio svestan svog dela i hteo njegovo izvršenje ili kad je bio svestan da usled njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica, i pristao je na njeno nastupanje.
Dobro, vidimo da se Sud pri zaključivanju oslonio na krivičnopravna pravila i uslove za takvu vrstu odgovornosti, te bi s te strane njegov zaključak da hronični alkoholičar ne može biti kriv za povredu radne obaveze i discipline mogao biti ispravan. Prema shvatanju Suda, za postojanje odgovornosti za povredu radne obaveze potrebno je da su ispunjeni uslovi za krivičnu odgovornost. Ali, da nije Sud nešto zaboravio?
Pod jedan, da krivična i građanskopravna odgovornost nisu uslovljene, te da ZoR nigde ne pominje i ne traži striktno ispunjavanje uslova koji važe kod krivičnopravne odgovonosti. ZoR prevashodno interesuje samo objektivna posledica (poremećaj radnog procesa npr.) a ne sve okolnosti koje su do toga dovele. U konkretnom slučaju, po ZoR, jedino je bitno da li je taj zaposleni dolazio na rad i ispravno obavljao isti, i da li poslodavac ima s tim veze po bilo kom osnovu (profesionalno oboljenje, povreda na radu…).
Drugo, ako Sud već rabi krivičnopravna pravila, zašto onda ne primenjuje sva već to čini samo parcijalno?
Jer, Krivični zakonik kaže da se krivica učinioca krivičnog dela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kojem nije mogao da shvati značaj svog dela ili da upravlja svojim postupcima utvrđuje prema vremenu neposredno pre dovođenja u takvo stanje, te da se učiniocu koji je pod navedenim okolnostima (sam sebe doveo u stanje bitno smanjene uračunljivosti) učinio krivično delo u stanju ne može se po tom osnovu ublažiti kazna. A Zakon o prekršajima kaže da se ne smatra se neuračunljivim učinilac prekršaja koji upotrebom alkohola ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog postupka ili nije mogao upravljati svojim postupcima ako je u vreme kad se dovodio u takvo stanje bio svestan ili je bio dužan i mogao biti svestan da u takvom stanju može učiniti prekršaj.
Znači, neuračunljivost zbog upotrebe alkohola ili drugih opijata je samo osnov za ublažavanje kazne, ne za potpuno oslobađanje od odgovornosti. A onaj ko sam sebe dovede u to stanje ne može se pozivati na tu okolnost kao izvinjavajuću.
Po onome što Sud zaključuje i kakvom logikom se vodi pri odlučivanju, pijani vozač koji napravi prekršaj ili krivčno delo (povredi ili ubije nekog npr.) nije kriv.
3.Postoji li otkazni razlog?
Gore pomenuti zakoni, propisuju da se čak i u slučajevima kada se učiniocima zbog neuračunjivosti ne može izreći kazna ili se izrekne uslovna osuda ili čak i kada je učinilac oslobođen od kazne, može izreći neka zaštitna ili mera bezbednosti (obavezno lečenje zavisnika od alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, obavezno psihijatrijsko lečenje, čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, zabrana pristupa oštećenom, objektima ili mestu izvršenja, zabrana vršenja poziva, delatnosti i dužnosti i sl.).
Znači, kako god, procenjuje se da li neko može da nastavi sa aktivnostima i životom od ranije ili je potrebna neka vrsta intervencije. A Sud u konkretnom slučaju zaključuje da ima lice koje je totalno nesvesno svojih postupaka, zbog čega objektivno i ne može da obavlja svoj posao, ali ipak kaže da je otkaz nezakonit, što tom licu daje pravo da se vrati na posao. Jer, podsetiću, ZoR kao jednu od pravnih posledica nezakonitog prestanka radnog odnosa predviđa vraćanje na rad zaposlenog (ako postavi takav zahtev). S druge strane, član 191. ZoR kaže i da, ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, ali u toku postupka poslodavac dokaže da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obe strane u sporu, nije moguć, sud će odbiti zahtev zaposlenog da se vrati na rad.
Šta u konkretnom slučaju znači da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa nije moguć? Da je zaposleni nesposoban za rad zbog alkoholizma, a to je Sud već utvrdio. I onda se vrtimo u krug. Nije moguće da nastavi sa radom zbog onoga zbog čega je i dobio otkaz ali ipak Sud kaže da to nije mogao biti razlog za otkaz?!?!
Šta god da uradi Sud, imamo logički paradoks, i još važnije, imamo nezakonito postupanje, jer izborom jedne opcije (vraćanje ili ne) koju opravdavaju okolnosti, takva odluka automatski postaje i nezakonita. Jer sve što Sud utvrdi potire samo sebe, jer, ako ne postoji otkazni ralog onda mora biti izvršeno vraćanje na rad, a ako postoje okolnosti koje opravdavaju nevraćanje na rad onda je otkazni razlog postojao i otkaz je zakonit, te zaposleni nema pravo da se vrati na rad…
Nerešivo izgleda, i to zato što se ne razumeju neki pojmovi.
Sud, podsetiću, govori o povredi radne obaveze, kada kaže da se radna obaveza može povrediti činjenjem ili propuštanjem, te kao neophodan uslov zahteva postojanje krivice da bi zaposleni bio oglašen odgovornim za povredu, pri čemu je uračunljivost nužna pretpostavka vinosti. Znači, govori se o povredi radne obaveze, što znači o otkaznom razlogu, jer ovde imamo zaposlenog koji zbog alkoholizma nije izvršavao radne obaveze ili je učinio drugu povredu radne obaveze utvrđenu opštim aktom, odnosno ugovorom o radu. A opštim aktom, odnosno ugovorom o radu mogu biti propisani i stroži parametri u okviru zakonskih uslova, recimo da se sam neopravdani izostanak (nije opravdan lekarskim uverenjem i sl.) u određenom trajanju smatra opravdanim otkaznim razlogom. Mnogi kolektivni ugovori (i pravilnici o radu, te ugovori o radu) recimo sadrže odredbu da se težom povredom radne obaveze smatra neopravdano uzastopno izostajanje sa rada tri radna dana, ili neopravdano izostajanje sa rada najviše pet radnih dana sa prekidima u toku 12 meseci, bez da se traže dodatni uslovi (krivica, umišljaj…).
Sud izgleda meša razlog za otkaz i samu proceduru otkaza. Jer, to što je zaposleni u konkretnom slučaju u vreme prijema upozorenja bio u poodmakloj fazi bolesti alkoholizma, od uticaja je na postupak otkaza (upozorenje, izjašnjenje…) ali ne na sam razlog za isti. Sud konstauje da zaposleni u to vreme nije bio uračunljiv pa shodno tome ne postoji njegova odgovornost za povredu radne obaveze stavljene mu na teret. Ali, u koje vreme? Sud govori i o vremenu odsustva sa rada i vremenu otkaznog postupka, a nikako da se odredi da li je zaposleni odsustvovao sa rada zbog svog stanja, što bi automatski značilo da postoji otkazni razlog, jer i samo neopravdano odsustvo je opravdan razlog, a kako možemo shvatiti taj zaposleni zbog svog stanja nije shvatao da treba da ide na posao i time čini povredu radne obaveze .
Ovo jednostavno nije dobro rezonovanje. Zaposleni je povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret učinio ranije, i to predstvalja otkazni razlog, tako da ako je njegova uračunjivost od značaja, ona to za samo postojanje otkaznog razloga može biti u vreme kada čini povredu radne obaveze, a u vreme otkaznog postupka za zakonitost same procedure.
Sam Sud kaže: „… psihičko stanje počinioca u vreme izvršenja povrede radne obaveze ili discipline ….”. A to stanje u vreme kada se čini povreda radne obaveze ili discipline, po ZoR, nije od značaja (zbog čega je nešto učinjeno), već samo činjenica da je do povrede radne obaveze ili discipline došlo, a ako je došlo, to predstavlja otkazni razlog. A otkazni razlog daje osnov za sprovođenje otkaznog postupka te prestanak radnog odnosa kao krajnji rezultat. Problem je izgleda što Sud nikako da se odluči šta je problem kod ovog otkaza, da li nije postojao otkazni ralog ili je otkazni postupak bio nezakonit? Nepravilno sproveden otkazni postupak može da proizvede poništaj otkaza čak i kada postoji opravdan razlog, ali te dve stvari nisu nužno uslovljene.
A podsećam, ZoR kaže da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog i njegovo ponašanje, i ako isti ne ostvaruje rezultate rada.
Čak, ZoR kao otkazni razlog predviđa i sam dolazak na rad pod dejstvom alkohola, odnosno upotrebu alkohola u toku radnog vremena, kada može da ima uticaj na obavljanje posla. Dakle, otkazni razlog postoji čim je neko pripit došao na rad i zbog toga posao može da trpi, jer ZoR, za razliku od propisa koji reguišu recimo oblast bezbednosti saobraćaja na putevima, ne predviđa neku vrstu tolerancije niti dozvoljeni nivo alkoholisanosti. Nije potrebno ostvarenje neke posledice, sama činjenica da je neko u alkoholisanom stanju došao na rad i da postoji mogućnost ometanja radnog procesa (ne i da je do toga došlo) predstavlja otkazni razlog. A u konkretnom slučaju imamo osobu koja je hronični alkoholičar, koja je konstantno pod dejstvom alkohola, i to ne bilo kakvim, već onim koje ga čini neupotrebljivim za bilo šta (sam Sud kaže da je neuračunjiv usled toga).
A ako alkoholizam posmatramo kao bolest (kao neku izvinjavajući višu silu), onda moramo primetiti da je to bolest izazvana voljnim činjenjem obolelog lica (prekomernim i konstantnim konzumiranjem alkohola), to nije posledica nekih objektivnih razloga (uslova rada, klime, zaraze…) na koje oboleli nije imao uticaja. Znači, imamo voljno preduzimanje radnji u dužem vremenskom periodu koje imaju za posledicu hronično stanje u kojem je neuračunjivost krajnji ishod.
Dakle, imamo sve napred pobrojano kao činjenice (Sud ih je utvrdio), ali Sud i dalje tvrdi da taj zaposleni nema nikakvu krivicu ni za šta. Neobično, zar ne?
4.Umesto zaključka
Sad se na kraju opet postavlja pitanje, šta reći a ne ponoviti se ili biti grub? Da li i ovo potvrđuje tezu da glavni problem našeg pravnog sistema nije korupcija, već neznanje?
Ovde je reč o zaključcima jednog apelacionog suda, gde po logici stvari rade iskusnije i bolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad prvostepenih sudova.
Da, upotreba analogije i izvođenje zaključaka po tom principu jesu dozvoljeni u pravu, ali imaju neka svoja pravila. Dobro, da ne budem prestrog, ovde je moralo da se uđe u baš ozbiljno tumačenje i pravnu filozofiju, što je možda prekomplikovan poduhvat za Sud.
O logičkim sposobnostima je nezahvalno govoriti, ali ne sme se zaboraviti na elementarnu logiku. Postavljene premise moraju dati konkluziju. A ono što u zakonu piše doslovno ne tumači se, već primenjuje onako kako piše.
Da rezimiramo, u konkretnom slučaju imamo zaposlenog čija je radna sposobnost bitno smanjena (po Sudu ne postoji uopšte) zbog hroničnog alkoholizma (za šta je opet sam kriv), usled čega ne ostvaruje rezultate rada (čak i ne dolazi na posao), i koji je problematičnog ponašanja (objektivno to sve jeste problematično, a i kakvog ponašanja uopšte može biti u tom stanju), a po Sudu otkazni razlog i dalje ne postoji?!? Pa to su najmanje tri otkazna razloga koja ne zahtevaju kumulaciju, svaki za sebe je dovoljan da opravda otkaz.
Ne znam, najbolje je ne davati komentar, te da svako donese sopstveni sud o ovome.
Na kraju, da ne bude zabune oko toga i pogrešnog tumačenja namere, ovim komentarom nikako se ne želi nipodaštavati nečije znanje i umeće, niti se neka konkretna osoba (ili više njih) izvrgnuti ruglu niti optužiti za nešto. U pitanju su samo konstatacije i citiranje onoga što su neka lica sama iznela odnosno napisala, i postavljanje uopštenih pitanja koja načelno zahtevaju odgovore. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju unapređenja našeg pravnog sistema. Jedino to i ništa drugo.
Napomena: Tekst prvobitno objavljen u časopisu “Advokatska Kancelarija”, broj 58, jun 2019. god.