Ovaj tekst je nastao od stručnog komentara „Ko garantuje za bitkoin i ostale kriptovalute?“, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 94, jun 2022. god. Konkretan povod za pisanje komentara bilo je ono što me kao pravnika intrigira, a što je izraženo u naslovima komentara. Ova analiza je rađena sa aspekta pozitivnog prava RS, ali principi i pitanja koje postavljam su globalni.
Inače, svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu, a sažetak navedenog komentara, prilagođen široj čitalačkoj publici, pod naslovom „Nekom kripta, a nekom valuta“, objavljen je u nedeljniku NIN, br. 3732 od 7. jula 2022. god.
Ono što aktuelizuje ovu analizu je vest o uspešnom završetku inicijalne ponude FIN, prvog srpskog digitalnog tokena domaće startap kompanije Finspot, uz prodaju 58,23% ukupnog iznosa ponude. Navodi se da je do ponoći, 28. juna 2022. god. prodato 20.527 FIN tokena čija je pojedinačna vrednost 1.000 dinara. Moram reći, ova digitalna valuta se ipak malo razlikuje od onih svetskih poznatih, od bitkoina pre svega, a zašto biće jasno na kraju čitanja ovog serijala tekstova.
Osnovnim pitanjima, šta su kriptovalute odnosno digitalna imovina uopšte, bavio sam se u tekstu „Šta su to kriptovalute?“. Inače, sve ograde i napomene date u tom tekstu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustvo namera izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica, o tome šta predstavlja izneto itd.) važe i ovom komentaru. Takođe, tamo je rečeno i zašto citiram COINTELEGRAPH kao izvor informacija.
U komentaru „Da li su kriptovalute imovina u pravom smislu?“ ću se pozabaviti time da li su kriptovalute imovina u pravom smislu reči, da li ih je dozvoljeno posedovati te legalno raspolagati sa istim? Da li su transakcije u kriptovalutama bez troškova i poreski aspekt kod istih analizirao sam u „Da li su transakcije u kriptovalutama stvarno bez troškova?“. Pitanjima na čemu počiva sistem kriptovaluta, odakle dolazi njihova vrednost i ko ih kontroliše u stvari bavio sam se u tekstu „Da li se manipuliše kriptovalutama?“. I na kraju u tekstu „Da li je kod kriptovaluta sve onako kako se se predstavlja?“, razmatrao sam ostala sporna pitanja u vezi kriptovaluta (anonimnost, sigurnost itd.), dakle ono što nisam analizirao u drugim tekstovima.
U ovom komentaru ću se pozabaviti time zašto je važno znati ko je izdavalac kriptovalute odnosno ko u stvari jemči za kripovalutu?
1. Ko garantuje za novac?
Da vidimo ko garantuje (jemči) za bitkoin i ostale kriptovalute? Jer, to je pitanje svih pitanja. Videli smo, nije sporno posedovati kriptovalute niti raspolagati istim, odnosno kupovati, prodavati i razmenjivati ih. Mogu se čak i povlačiti iz opticaja, pa čak i „uništavati“, što je u slučaju novca koji izdaje neka država zabranjeno (ne mislim bukvalno uništiti zapis o valuti već posredno uništenjem „ključa – šifre“ za pristup i sl.). A u nekim državama su prihvaćene i kao legalno sredstvo plaćanja, čak i tamo gde zvanično nisu, prihvataju ih kompanije. Zbog svega navedenog mislim da je logično da se imaoci kriptovaluta zapitaju ko im garantuje vrednost onoga što poseduju?
Jer, ako nešto koristimo kao novac, logično je da imamo poverenje u to šta taj novac predstavlja. Jer, i evro i američki dolar su jedno veliko ništa bez onog ko stoji iza njih. Kako?
Da pustimo stručna objašnjenja i kažemo pojednostavljeno, onako kako svi razumeju.
Nekad je novac bio izrađen od plemenitih metala, znači kao ekvivalent kod razmene je služila njegova realna vrednost kao materijalnog dobra (vrednost materijala od koga je izrađen). Da, i tu je bilo manipulacija u pogledu sastava i finoće upotrebljenih metala, ali je tržište to prepoznavalo, pa je i kupovna vrednost takvog novca bila manja.
Onda se (zbog bržeg i lakšeg prenosa) javljaju papirne novčanice (banknote), kao zapisi (potvrde) da je neko negde pohranio određenu količinu zlata ili srebra, a ta potvrda bi njenom imaocu davala pravo da mu se na drugom mestu isplati ista količina. Ovim se najpre bave privatna lica (tako nastaju banke) a potom i države počinju sa izdavanjem papirnog novca.
Pogledajte, na prvim sprskim dinarima u papirnom obliku pisalo je: „Privilegovana Narodna banka kraljevine Srbije plaća donosiocu … dinara u zlatu“. I dugo običan narod nije imao poverenja u papir, već su čak i državni službenici koji su primali plate u tom novcu, čim istu prime odmah trčali u banku da ga zamene za kovanice.
Ali, zlatna podloga (tzv. zlatni standard) je odavno napuštena. Danas se novac pojavljuje u raznim oblicima, a njegovu vrednost ne garantuju ni zlatne ni devizne niti bilo kakve rezerve koje država ima, već snaga ekonomije te države (ili unije država kao u slučaju evra). Jer, svaka država preko svojih monetarnih institucija, kako god se zvale (centralne ili narodne banke, trezor, ministarstvo finasija…), ubacuje (projektuje) iznos novca koji je potreban za funkcionisanje te ekonomije. Znači, država u stvari jemči za vrednost novca koji izdaje, što će reći, moderan novac je nečije obećanje, da će biti moguće kupiti neka dobra za novac koji se poseduje. Izdavanje novca bez realne osnove („štampanje“) izaziva njegovo obezvređenje, odnosno inflaciju kao porast opšteg nivoa cena. Zato uvek imamo situaciju, da čim počne da pada vrednost neke valute, ubrzano se kupuju realna dobra (nekretnine, umetnine, zlato…).
2. Ko jemči za kriptovalute?
A čije obećanje je bitkoin? O tome ko je stvorio bitkoin, Cointelegraph kaže (citat):
„Bitkoin je prvo predstavljen kao open-source / otvoreni softver od strane anonimnog programera ili grupe programera pod pseudonimom Satoši Nakamoto 2009. godine. Postojalo je mnogo glasina o pravom identitetu kreatora bitkoina, međutim, svi ljudi koji su pominjani u tim glasinama javno su ih negirali.
Sam Nakamoto je jednom prlikom tvrdio da je tridesetsedmogodišnji muškarac koji živi u Japanu. Međutim, zbog njegovog savršenog engleskog i softvera koji nije označen na japanskom, postoje osnovane sumnje u istinitost ove tvrdnje.
Sredinom 2010. Nakamoto je nastavio ka drugim stvarima, ostavljajući bitkoin u rukama nekoliko istaknutih članova BTC zajednice. Satoši je imenovao Gevina Andersena (Gavin Andersen) za vodećeg programera.“.
Kaže i: „Satoši je to opisao kao “peer-to-peer elektronski keš sistem”. Potpuno je decentralizovan, što znači da nema uključenih servera i nema centralnog kontrolnog autoriteta. Koncept blisko podseća na peer-to-peer (bez posrednika) mreže za deljenje datoteka.“.
Piše i da bitkoin ne kontrolišu pojedinačna institucija ili osoba, te da se bitkoini ne mogu odštampati, a njihova količina je veoma ograničena – samo 21 milion bitkoina se može stvoriti.
Dobro, prenosi se bez banke ili platne institucije kao posrednika (kao keš npr.), ali ko ga izdaje? Neka kompanija, neka osoba ili grupa njih? Pitanje izdavanja i garancija, biće još analizirano u delu koji govori o kontroli i manipulacijama kriptovalutama, ovde ću samo reći da i kad uložite novac u banku, država u stvari garantuje za vaš ulog. Jer dozvolu za rad ima samo banka koja dobije odobrenje nakon što ispuni razne uslove (koji uključuju i obavezni depozit, garancije, osiguranje uloga…).
A ko garantuje za bitkoin? Jedina stvarna osoba koja se pominje je programer Gavin Andresen (tako piše ne njegovom oficijelnom web sajtu, i na Wikipedia) kome ni to navedeno ime nije pravo (rođen je kao Gavin Bell). A Cointelegraph kaže da mu je prezime Andersen a ne Andresen. Isti je inače 2016 god. prvo rekao pa porekao, da je Nakamoto u stvari programer i preduzetnik Craig Wright.
Dakle, na čiju reč se daju tolike pare i kome?
Kako god, vrednost bitkoina u stvari održava nešto drugo, što ću otkriti u tekstu „Da li se manipuliše kriptovalutama?“.
3. Zašto je još važno znati ko je izdavalac kriptovalute?
Međutim, sa strane prava, važno je znati ko je izdavalac i gde je izvršeno izdavanje da bi se znalo ko i gde može pokrenuti pravni mehanizam zaštite, jer rekoh već, u pravu važi teritorijalni princip. Recimo u slučaju prevara (kojih je bilo kod trgovanja), mogućih falsifikata (ne samog zapisa o kriptovaluti već nečega u procesu trgovine) itd. Zato je nadležnost (jurisdikcija) uvek bitna.
I najvažnije, šta garantuje onom ko je dao novac (izvršio transfer) za kupovinu kriptovalute da će mu ista biti preneta u vlasništvo? E to je poenta cele ove priče. Nad imovinom koja realno postoji (kao materijalna stvar), ili kao pravo koje je upisano u neki javni registar, može se sprovesti postupak prinudnog izvršenja. A za to je opet potrebno da neka teritorijalno nadležna vlast sprovede postupak. Zato je bitno da se zna gde se stvar nalazi, gde je mesto transakcije, koja vlast reguliše sve i može sprovesti postupak. Kako sprovesti prinudnu naplatu ili zaplenu kriptovlauta (osim silom uzeti nekom šifre)? Znači, kod kriptovaluta su neophodni posrednici koji garantuju svim stranama u transakciji, znači otpada cela ona priča o direktnosti. Nisu više banke, ali mora biti neki drugi posrednik. Pa šta je onda poenta? Izmestiti sve iz sistema koji garantuju države u nešto što ne garantuje niko?!? A ko tu garantuje pravnu sigurnost?
4. Umesto zaključka
Nadam se da sada počinje da biva jasno ono što ono što sam nagovestio na kraju teksta „Šta su to kriptovalute?“. Zašto smatram da ono što se čini kod nas a i globalno, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“. I zašto je moj lični utisak da ljudska glupost (a ne pamet nažalost) pokreće svet. I zašto tvrdim da kad god je uvek je u fokusu nešto suštinski nebitno, ako je pažnja na tome, to samo znači da neopaženo prolazi nešto veliko.
Zato ponoviću, razmišljajte logično. A svima koji se upuste u trgovinu kriptovalutama želim mnogo sreće, jer u situacijama gde ništa ne zavisi od znanja i gde nema pravila, samo sreća može pomoći.