Čl.114.st1.tač.5. Krivičnog zakonika:
Ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog dela, iz bezobtirne osvete ili iz drugih niskih pobuda.
Krivično delo teško ubistvo iz čl.114.st.1.tač.5. KZ sadrži, kako vidimo, nekoliko pojavnih oblika, klasifikovanih na osnovu motiva kao kvalifikatorne okolnosti. To su:
– ubistvo iz koristoljublja,
– ubistvo radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog dela,
– ubistvo iz bezobzirne osvete i
– ubistvo iz drugih niskih pobuda.
Sve navedene motive zakonodavac je označio kao tzv.niske pobude. I dok je stuacija kod nabrojanih niskih pobuda kristalno jasna (koristoljublje, izvršavanje ili prikrivanje drugog krivičnog dela i bezobzirna osveta), problem predstavljaju tzv. druge niske pobude. Praksa je međutim zauzela neke stavove i neke pobude proglasila niskim, ali to nije numerus clausus tako da u teoriji nailazimo na nekoliko deskriptivnih definicija.Jedino je izvesno da se pravna ocena mora vršiti od slučaja do slučaja.
Ljubiša Lazarević recimo smatra da su ključan determinator – moralne norme jednog društva pa su niske pobude sve one koje su suprotne moralu i njih osuđuje većina članova društva.* Ovako široka definicija obuhvata ogroman, neidentifikovan broj slučajeva i njenom primenom se može doći do zaključka da zapravo ne postoji ijedan moralan motiv za izvršenje ubistva, odnosno svako ubistvo je nemoralno samo po sebi. Definicija koju nudi drugi autor, Ilija Simić možda preciznije određuje ovaj pojam jer on smatra da su niske pobude – motivi koji se ni po najstrožim kriterijumima ne mogu udostojiti čoveka i naravno suprotne su moralu.* Prvi deo ove formulacije dosta je međutim restrikivan jer čini se, svodi niske pobude samo na one koje su divljačke (protivne ne samo moralu već i samom bitisanju, prosto animalne).
Među najzastupljenijim motivima koje je praksa naših sudova iskristalisala kao druge niske pobude jesu: ubistvo zbog rasne, verske ili nacionalne netrpeljivosti, ubistvo kako bi se došlo do radnog mesta ubijenog, kao razni drugi motivi: pohlepa, zloba, pakost, zavist i sl. A posebnu pažnju zaslužuje i ubistvo iz ljubomore.
U našem krivičnom pravu, i teoriji i praksi, ljubomora, sama po sebi, nije kvalifikatorna okolnost i tu je sasvim jasan stav Vrhovnog suda Srbije u presudi Kž. I 982/70: „Stoga se ubistvo izvršeno iz ljubomore ne može, samo zbog toga, kvalifikovati kao ubistvo iz niskih pobuda“. Ovaj stav je naravno podložan kritici i to u onoj meri u kojoj se ljubomora uopšte može smatrati „normalnom“ društvenom pojavom.Pretpostavlja se naime da je ljubomora među ljubavnicima, supružnicima, normalna u jednoj iskrenoj, društvenoprihvatljivoj dozi, ukoliko doprinosi kvalitetu veze i njenoj funkcionalnosti.Trenutak kada ona od društvenoprihvatljive emocije prelazi u nisku pobudu nije lako odrediti i tu zapravo stupa na scenu umešnost tužioca koji u samom optužnom aktu (u dispozitivu) mora precizno da definiše pojmove i podrobno objasni patologiju konkretne ljubomore.
Stigli smo do toga da ovde može doći u obzir samo tzv.patološka ljubomora, da samo ona može postati niskom pobudom. Potrebno je da naime, iz ljubomore učinioca proističe i neka druga niska pobuda a koja bi se sastojala u mržnji, zavisti, pakosti, zlobi – u jednostavnom nemirenju učinioca sa činjenicom da mu ljubav nije uzvraćena. Patološka ljubomora je neuobičajena –nenormalna. Ona nema utemeljenje u realnom, stvarnom životu. Radi se dakle o sumanutoj ljubomori pa učinilac oseća da su njegova uverenja i ponašanja dobila karakter apsurdnosti. U njoj ima više ljubavi prema samome sebi nego prema objektu ljubomore.*
Ima međutim stavova u teorija da ljubomora, sama po sebi predstavlja nisku pobudu, jer teži za prisvajanjem i posedovanjem drugog ljudskog bića i da se ubistvo iz ljubomore može kvalifikovati kao teško ubistvo, osim u slučajevima kada je žrtva dalaznačajan doprinos izvršenju dela.
Da bi se pak ova okolnost mogla utvrditi neophodno je međutim obaviti neuropsihijatrijsko veštačenje duševnog zdravlja učinioca koje bi rasvetlilo zapravo i njegov tip ličnosti. Evo primera iz sudske prakse: „ U nalazu veštaka se navodi: u heteroseksualnim odnosima pokazuje emocionalnu glad i nezrelost. Od partnerke očekuje da razume njegove potrebe i očekivanja i u skladu sa njima da se ponaša. Sopstvene potrebe i interesi su mu u prvom planu, pri čemu potrebe partnera i uopšte drugih ljudi zanemaruje, pa budući da je zaokupljen sobom, njegove interpersonalne relacije su više površne, bez dubljih i osmišljenih odnosa“ (presuda Okružnog suda u Smederevu K.br.83/06).
Učinilac je kod patološke ljubomore zaokupljen samo sobom, i to do te mere da objekt svoje ljubomore lišava života – što se svakako ne može sa društvenog, moralnog, socijalnog i bilo kog drugog aspekta, pa i krivičnopravnog, smatrati i oceniti drugačije već kao niska pobuda i to u onom smislu u kojem ju je zakonodavac i predvideo kao kvalifikatornu okolnost po motivu za ovo krivično delo.
Ova pobuda je niska jer se sopstvene emocije i motivacije stavljaju ispred života „voljene“ osobe, ona je krajnje egoistična, naprosto „bolesna“.
Ono što se u sudskoj praksi neretko uzima kao okolnost na koju se sud oslanja je i tzv.doprinos oštećenog, što sa viktimološkog aspekta naravno zaslužuje oštru kritiku, ali je krajnje uobičajena pojava koja se sreće u bukvalno svakoj presudi domaćih sudova.Ide se naime za tim da se utvrdi da li je žrtva svojim, eventualno nedoličnim ponašanjem izazvala kod učinioca takva osećanja da on sa razlogom oseća ljubomoru.De lege ferenda, ni to ne bi smelo imati uticaja na utvrđivanje postojanja patološke ljubomore, s obzirom da takva vrsta ljubomore uopšte i nema uporište u stvarnosti, ali sud redovno upada i ovu zamku.Ovo se dešava zbog toga što je za ocenu jedne pobude kao niske, neophodno utvrditi njenu opravdanost, odnosno neopravdanost.*
Kod sumanute ljubomore, koja nije dovela do nastupanja privremene ili trajne duševne poremećenosti ili oboljenja, kada dakle govorimo o uračunljivim učiniocima, njen uzrok je nesrazmerno beznačajan, bizaran i skoro paranoidan.Objekat ljubomore je po pravilu podvrgnut moralnom i fizičkom maltretiranju pre nego što usledi lišenje života.
Može se zaključiti da motiv ljubomore može (ne uvek) biti kvalifikovan kao niska pobuda samo u zavisnosti od konkretnih činjenica koje su prethodile i pratile lišavanje života, što se procenjuje od slučaja do slučaja.
Literatura:
Simić, I, Krivični zakon Srbije – praktična primena, 1987
Lazarević, Lj, Komentar Krivičnog zakonika, 2005
Vesel, J, Medicinska psihologija sa psihopatologijom, 1978
Marić. J, Klinička psihijatrija, 1993
Simić, Z, Pojam niskih pobuda, 1967
Simonović, B, Kriminološki, krivivičnopravni, krivičnoprocesni i kriminalistički aspekt motiva krivičnog dela, 1991