Ovde ću pokušati da razjasnim ono što većina pisaca stručnih radova misli da im je jasno, a po onome što čine izgleda da nije. Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara – tačnije analize nečijeg rada. O čemu je reč pojasnio sam u “Ko može da odluči da se propis ne primenjuje?”. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
1. Kako se zauzima stav koji opravdava neprimenjivanje važećeg propisa?
Dakle, kako sam naveo u “Ko može da odluči da se propis ne primenjuje?”,ono što stoji na web sajtu onih čija sam postupanja razmatrao je ono što je pisalo u nekom ranijem propisu a ne onom aktuelnom, koji trenutno važi. Objašnjenje za napravilna postupanja je nesuvislo. Naime,reč je o praksi koju neko sprovodi na osnovu stava koji je zauzet. A sporni stav je zauzet jer, kako kažu, zbog “kritike u stručnoj javnosti”, neko je odlučio da ne primenjuje ono što piše u važećem zakonu?!?
Inače, odonih čija sam postupanja razmatraodobio sam neke odgovore na pitanja koja sam postavio u “Ko može da odluči da se propis ne primenjuje?”. Naravno, direktan odgovor na ta pitanja nemoguće je dobiti, jer bilo kakavvalidan akt ne postoji. Postoji samo postupanje na osnovu loših tumačenja zbog pogrešno postavljene premise i sudska praksa, koja se menja a koja kaže da se mora primenjivati novi zakon. A nova sudska praksa uvek potire onu staru. Da li će to u svakom konkretnom slučaju doneti “pravdu” nekom ko je oštećen nepravilnim postupanjem, to je tehničko pitanje. Osnov postoji, zavisi od konketnog postupka u kome se to zahteva, i na osnovu čega se zahteva i kako se tehnički izvede. Uostalom time se i nisam bavio, nije moje da dajem savete onima koji me nisu angažovali.
Ovde ću se posebno osvrnuti na deo doktorske disertacije koja se uzima kao tumačenje “stručnjaka” kojim se opravdavaju pogrešna postupanja onih čija sam postupanja razmatrao. Nebitno je ko je autor tumačenja u istoj (ovo nije lično). Njegov identitet uopšte nije bitan, samo to da se smatra autoritetom u polju u kom je dato tumačenje i da se na njegove zaključke neko poziva u svom postupanju (što je problematično). Ovo nije ni rasprava o toj disertaciji (o njenoj vrednosti u stručnom i naučnom smislu), već samo objašnjenje šta je (po mom mišljenju) pogrešno u iznetom tumačenju, zato što je potencijalno opasno (ako se prihvati manir i principi), i nekome može naneti štetu (uključujući i one čija sam postupanja razmatrao), čak i dovesti do nečije kaznene i lične materijalne odgovornosti.
Najpre ću izneti neke zaključke iz tog rada, a onda ih analizirati. U tekstu analiziranog rada je rečeno dosta toga što jeste pravilno, tako da je dobar deo teksta nesporan. Usredsrediću se samo na ono, što je po mom mišljenju problematično.
Najpre je konstatovano da evropske države nešto rade, da pružaju ekonomsku zaštitu žrtvama nekih nesreća. Ova uvodna konstatacija možda pruža objašnjenje za sva dalja pogrešna tumačenja. Jer, autor govori o žrtvama a ne o oštećenim licima. Znači, domašaj analize je automatski ograničen. Izraz “žrtva” kad se upotrebljava u odnosu na fizičko lice a ne radnju ili postupak (poput žrtve u smislu žrtvovanja za neke ideale), označava fizičko lice koje je poginulo ili povređeno u nekoj nezgodi, katastrofi, ratu i sl. Dakle, autor je sam sebe ograničio u pogledu tumačenja, jer razmatra samo prava oštećenih u vezi šteta na licima, a ne i na imovini (a ovde je bila reč upravo o tome).
Dalje, konstatovano je da oštećenom nesumnjivo treba pružiti punu ekonomsku zaštitu kad god je to razumno moguće. Ali i da neograničeno pravo na naknadu štete stvara rizik od zloupotreba, da su kritike osnovane, da bi ograničenja trebalo da postoje, da ograničenja koja nisu neohodna ne bi trebalo da postoje, da bi radi izbegavanja dilema nešto trebalo propisati, te da aktuelno zakonsko rešenje zaslužuje kritike. Sa svim tim se u potpunosti slažem. Ali…
Autor disertacije smatra da je pravilo iz aktuelnog propisanedovoljno razumljivo (što nije, bar meni), teško za primenu (ne, ako se razume napisano), i (citat): “[…] za nijansu previše restriktivno pema oštećenom licu […]”. Nije, ako se tumači ono što zaista piše, jeste ako se prihvata zdravo za gotovo ono što svi misle da piše.
Konstatovano je i da evropske direktive daju mogućnost državama članicama da ograniče pravo oštećenih, tj. da postave uslove za to. Upravo to je urađeno odredbama aktuelnog porpisa(drugo je pitanje da li je to u potpunosti urađeno kako valja). Jer, iako nismo država punopravna članica, imamo obavezu da u procesu pristupanja Evropskoj uniji (u daljem tekstu: EU) usklađujemo propise sa “evropskim zakonodavstvom”.
Ovde je potrebno nešto objasniti, u vezi “evropskog zakonodavstva”. Kad pričamo o direktivama, tu nije reč o “evropskim zakonima” (regulation), koje mi prevodimo kao uredbe jer ih donosi Komisija EU. Tu postoje kategorija Commission implementing regulation, odnosno „propisi o sprovođenju“, iliti „provedbeni“ kako se to kaže na hrvatskom jeziku. To su u stvari propisi koji zahtevaju implemetiranje u zakonodavstvo države članice. Naime, države članice imaju glavnu odgovornost za implementaciju zakonodavstva EU. Jer, nakon što je donesen zakonodavni akt EU može biti potrebno ažurirati ga kako bi se uzeo u obzir razvoj u pojedinom sektoru ili kako bi se osiguralo da se akt pravilno sprovodi. Kako bi se to postiglo, Parlament i Veće EU mogu ovlastiti Komisiju EU za donošenje delegiranih ili akata o sprovođenju (provedbenih). U područjima u kojima su potrebni jedinstveni uslovi za sprovođenje (oporezivanje, poljoprivreda, unutarnje tržište, zdravlje, bezbednost hrane itd.), Komisija (ili Veće ponekad) donosi akt o sprovođenju. S druge strane, delegirani akti su u celosti obvezujući i direktno se primjenjuju u svim državama članicama. Delegirane akte Komisija donosi na osnovu delegiranih ovlašćenja odobrenih u tekstu zakonodavnog akta EU. Tako da su oni praktično “evropski zakoni”.
A direktive EU su neka vrsta obavezujućih preporuka. Znači, kad se izda direktiva, konkretno uređenje određene materije ostaje na državi članici koja mora ići u okvirima preporučenog.
Dakle, za nas je i dalje bitno jedino ono što piše u domaćim propisima (obratiti pažnju na to šta podrazumevam pod ovim izrazom, to su i ratifikovani međunarodni ugovori i konvencije). U tom smislu nebitna je konstatacija autora disertacije da li je neko pravilo iz direktive uneto bez prilagođavanja u našem sistemu. Da, obavezno je to uraditi kad se nešto unosi u sistem (zbog jedinstvenosti pravnog poretka), ali ovde je bila reč o postavci sistema u okviru direktive. U tom smislu nije bilo konkretnog ograničenja, jer je staro pravilo, menjano novim, a pravo oštećenih je direktivom postavljeno široko. E sad, šta se zaista htelo reći ne znam, ali znam šta je napisano.
2. Kako se napisano analizira i tumači?
U tekstu komentarisanog tumačenja postoji nekoliko materijalnh grešaka (nazivi i objave propisa, počeci njihovog važenja…), aposlutno nejasnih navoda, i kontradiktornih zaključaka kada jedan opovrgava drugi, čime se samo pravi konfuzija. Autor čak postavi kao upitno ono što već kažu oni sa kojima se slaže?!? Šta je poenta? Slaže se ili ne? Dakle, bez namere da vređam, zapitao sam se, zna li autor disertacije o čemu uopšte govori?
Kako god, glavni nedostatak analizranog tumačenja je u metodu koji je njegov autor primenio. Neću sad ovde previse širiti priču u smeru kako stručni (i načni rad) treba da izgleda. Samo ću ponoviti ono što sam pominjao i u “Šta je svrha stručnog komentara?”, da smatram da bi svaki stručni rad trebalo da donese neku novu “teoriju”, neki novi pogled na probleme i rešenje istih, ali ne zameram ako nije tako. Doduše, pravila koja su postavljena, odnosno sam sistem sticanja visokoškolskih titula obesmišljava ono zbog čega je uspostavljen. Neću ovde analizirati sve, samo ću ukratko izneti svoje mišljenje. Ako nešto nazovete “doktorske studije”, i predvidite da se akademska titula stiče tako što će neko provesti još par godina u školskoj klupi, od nauke i progresa nema ništa, dovoljan je protek vremena i ispunjenje forme. Usto, pravila pisanja radova autora teraju da bude “plagijator”. Jer, određeni (značajan) deo teksta mora biti citat i pozivanje. Čekajte, ako neko iznosi neku sasvim novu teoriju, nešto o čemu niko nikada nije ni razmišljao, šta i koga da citira? Zar naučno delo nije rezultat naučno-istraživačkog rada, koji se objavljuje u formi članka, monografije, knjige, ili drugih publikacija, a koji predstavlja doprinos znanju kroz primenu naučne metode (postavljanje teza i hipoteza, te njihovo dokazivanje i pojašnjavanje, kroz eksperimentisanje, analizu, empirijsko dokazivanje…) s ciljem objašnjenja, pri čemu se poštuju etičke norme citiranja i originalnosti. Dakle, potrebno je poštovati pravila pri korišćenju tuđeg rada (citiranjem i navođenjem izvora), ali poenta je u originalnosti. Sa postavkom pravila kakva su sada, disertacija se svodi na ono što je seminarski ili diplomski rad u suštini. Na puku formu kojom se dokazuje da je naučeno to što je potrebno, a ne da je stvoreno nešto novo. Podsetiću, nekad se doktorska titula mogla steći na osnovu samog rada i odbrane istog, a bez studija, ako je taj rad bio nešto toliko značajno i novo, nešto što pomera stvari u pozitivnom smeru. Da, i dalje postoje počasni doktorati, ali kad je poslednji put učinjeno takvo što, kome i zašto je odato takvo priznanje (da li je reč o nekom ko je stvarno dao svoj nemerljiv doprinos nauci)?
Inače, ovo što sam razmatrao su pravila koja važe na univerzitetima kojima je osnivač država, gde se ozbiljno radi. Kako je na onim “privatnim” visokoškolskim ustanovama (od kojih neke godišnje izbacuju više doktora nauka od najprestižnijih evropskih i američkih univreziteta), to mogu samo da zamislim.
Kako god, kad se nešto stručno analizira, najpre se postavi teza, koja se onda dokazuje u skladu sa metodologijom. Prosto je, kao kad primenjujete neku matematičku formulu. Primenjujući pravila logičkog zaključivanja, analizirate (razlažete, isključujete itd.), unosite ono što je poznato (definišete, vršite zamenu nepoznatog poznatim pojmovima), i na kraju dobijete nedvosmislen rezultat.
Dakle, po mom mišljenju, glavni problem disertacije koja je bils predmet analize, u stručnom smislu, je nedostatak nove teze, koja bi bila dokazana. Kao i polazak od pogrešne premise uz apsolutno zanemarivanje metodologije kod tumačenja napisanog. Naime, autor disertacije polazi od premise da je neko pravo ograničeno samo na određene slučajeve, a ne daje nijedan argument za to.
Može li se pogrešnije pristupiti analizi napisanog teksta, ako se krene od konstatacija o tome šta drugi misle o temi, a ne od citiranja i analize samog teksta? Najpre jezičke, a potom svake druge.
Da je bar citirano ono što s tumači, a još bolje data uporedna analiza napisanog, sve bi bilo mnogo jasnije. Jer, naglašavam, napisano je jedno, a interpretacija nešto sasvim drugo. A tumačiti se može samo ono što zaista piše.
Sva nepravilna tumačenja aktuelnog propisa, uključujući i analizirani rad, polaze od tumačenja jednog člana koji govori o ograničenju u primeni opšteg pravila, i zaključuju da je sve isto kao ranije. Pri čemu, zaboravljaju da opšte pravilo u aktuelnom propisu nije postavilo nikakav izuzetak. Dakle, ograničenje se primenjuje u odnosu na opšte pravilo (ako postoje uslovi za to). A ne u odnosu na izuzetak, kako je to bilo u ranijem propisu. Da, korišćene su veoma slične rečenice ali na različitim mestima, a to pravi ogromnu razliku.
A potrebno je samo pažljivo čitati, sa razumevanjem. Ništa više. Aktuelni propis kaže da će nekome biti naknađena šteta “prouzrokovana upotrebom A, B i C”, a ranijida će to biti učinjeno “zbog smrti, povrede tela ili narušavanja zdravlja prouzrokovane upotrebom A, B i C”. Ovo je bukvalno ono što piše, citati, samo nisam navodio šta su A, B i C, jer to za ovu analizu nije bitno. A i otkrilo bi čiji rad sam analizirao i o čemu je reč, a ipak moram da sačuvam “poslovnu” tajnu. Bilo bi neprofesionalno, iako se na to nisam direktno obavezao.
Da li je ovo gore navedeno jasno? Opšta odredba ranijeg propisana početku ima izuzetak – ograničenje, opšta odredba aktuelnog ne. A odredbe propisa se moraju čitati tako kako su napisane. Po važećoj odredbi naknađuju se sve štete koje potiču od određenih stvari, po ranijem su se mogle nadoknaditi samo štete kada je upotrebom određenih stvari došlo da smrti, povreda ili narušavanja zdravlja, dok štete na imovini ne.
Da je autor u tekstu disertacije bar na jednom mestu citirao odredbu aktulenog propisa koju tumači, možda bi mu bilo jasno. Onda bi valjda znao o čemu piše. Ali nije.
Kao dokaz svojih tvrdnji autor navodi šta je Vrhovni kasacioni sud rekao u jednoj svojoj presudi. I to je dokaz da je reč o grešci u tumačenju. Jer, opet nije citirao ono zaista rečeno u presudi, niti se upoznao sa celukupnim predmetom (ovo drugo je moja pretpostaavka). Da je to urađeno, a ne uzet zaključak iz onog što se kolokvijalno zove “sentenca” kod predstavljanja sudske prakse, znali bi kad se desio slučaj koji je u presudi razmatran, što bi automatski odredilo koji zakon bi trebalo primenjivati u smislu materijalnih odredbi. Ali, budući da je navedeno kada je presuda donešena (relativno kratko po početku primene aktuelnog propisa), a znajući koliko po redovnom toku stvari (po sudskom poslovniku, da je sve idealno), traju sudski postupci kod nas, sa sve redovnim žalbenim i postupkom po vanrednom pravnom leku (rokovi, procedure…), velika je verovatnoća (čak gotovo izvesno) da se slučaj koji je u presudi razmatran desio u vreme važenja ranijeg propisa,koji se onda svakako morao primenjivati. Tako da je navedena presuda apsolutno nepodobna da dokaže bilo šta. A pogotovo da za vreme važenja aktuelnog propisa treba primenjivati materijalne odredbe ranijeg propisa.
Inače, upitnosti zaključaka iz analiziranog tumačenja doprinosi i činjenica da autor disertacije na jednom mestu (sasvim nepotrebno) unosi dilemu koja ne postoji. Naime, razmatra ostvarenje prava koje, iako je reč o istoj naknadi (štete po osnovu obaveznog osiguranja), ima sasvim drugi osnov u različitim situacijama. U jednom slučaju pravo se ostvaruje po jednoj vrsti obaveze, a u drugom po sasvim drugoj. To sve negde pokazuje autorovo nerazumevanje materije.
3. Umesto zaključka
I ovo objašnjava zašto stalno ponavljam, da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“ i zašto me sve zajedno podseća na ono što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.
Kako god, poenta ovog, komentara „Ko može da odluči da se propis ne primenjuje?“ i svih drugih koje pišem je apel za postavku stvari onako kako bi to trebalo biti, dakle, uređenje pravnog sistema, a ne kritika radi kritike, dokazivanja ko je u pravu, “pametovanja” i sl. Zato, iako se to čini uzaludnim, u svojim tekstovima neprestano ukazujem na ono u čemu zakonodavna vlast, sudovi, tužilaštva, državni organi, nezavisna regulatorna tela i svi ostali, neprestano greše u pisanju i tumačenju propisa.
Ostaje nada da će neko relevantan pročitati i ova razmatranja, i bar se zamisliti ako ništa drugo. Dok se to ne desi, svima nama mogu jedino da poželim mnogo sreće. Jer, dok god se primenjuju propisi koji ne važe, samo nam sreća može pomoći.