Privremeni i povremeni poslovi svrstani su u glavu XIII Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017, 95/2018-aut.tumačenje i 109/2025-dr. zakon) koja nosi naziv POSEBNE ODREDBE, u odeljku 1. Rad van radnog odnosa u okviru čl. 197. na sledeći način:
“Poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa:
1) nezaposlenim licem;
2) zaposlenim koji radi nepuno radno vreme – do punog radnog vremena;
3) korisnikom starosne penzije.
Ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje se u pisanom obliku.”
Iz navedenog člana jasno je trajanje ugovora, pravna priroda poslova, forma ugovora i koje lice može biti radno angažovano ovim ugovorom.
Ovome dodajemo da je iz odeljka u kom je član svrstan jasno da se radi o radu van radnog odnosa, odnosno radu za koji se ne zasniva radni odnos. Navedeno je vrlo važno zbog činjenice da radno angažovano lice zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima ne stiče status zaposlenog, a što znači da nema prava i obaveze koje su Zakonom o radu namenjene zaposlenom.
Ugovorom o privremenim i povremenim poslovima se ne zasniva radni odnos, već se radi o radu van radnog odnosa, po kom ugovoru angažovano lice ostvaruje pravo na naknadu za obavljeni rad na način i u visini utvrđenim tim ugovorom, kao i pravo na penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali ne i ostala prava iz radnog odnosa, kao što su uvećana zarada, naknada troškova i druga primanja koja pripadaju licima koja se nalaze u radnom odnosu.
Naravno, bilo koje od prava i obaveza definisanih Zakonom o radu koje su rezervisane za zaposlenog, mogu ugovorom o privremenim i povremenim poslovima biti predviđene i za tako radno angažovano lice.
Privremeni i povremeni poslovi izazivaju brojne nedoumice. U okviru teksta “Karakter poslova na kojima se angažuje ugovorom o privremenim i povremenim poslovima”, objavljenom na Pravnom portalu bavili smo se kako sam naziv kaže, karakterom poslova za koje se može zaključiti ugovor o privremenim i povremenim poslovima sa osvrtom na stav suda kao ključnu zaštitu od zloupotrebe ovog instituta, a na ovom mestu ćemo se osvrnuti na određivanje naknade, kao jedno od spornih pitanja koja su upućena našoj redakciji u skorije vreme.
Određivanje naknade
Kod privremenih i povremenih poslova, poslodavac i izvršilac posla se dogovaraju oko bitnih elemenata, kao što je naknada za takav rad i sl.
Dakle, ugovorne strane slobodnom voljom ugovaraju naknadu za obavljanje privremenih i povremenih poslova. Ta naknada se može ugovoriti po jednom danu angažovanja ili za ceo period angažovanja, po učinku i sl.
Zakon ne sadrži nikakva ograničenja u pogledu ove naknade. Ne postoji ni minimalni iznos kao svojevrsna zaštita slabije ugovorne strane, nalik na minimalnu zaradu koja je rezervisana za zaposlene.
Dakle, od slobodne volje poslodavca i izvršioca posla kao ugovornih strana zavisi visina naknade koja se ugovara.
Umesto zaključka
Specifičnost ugovora o privremenim i povremenim poslovima ogleda se u naglašenoj autonomiji volje ugovornih strana prilikom definisanja finansijskih uslova angažovanja. Za razliku od radnog odnosa, gde institut minimalne zarade predstavlja imperativnu pravnu zaštitu, kod ovog oblika rada van radnog odnosa ne postoji zakonski propisan minimum naknade. Visina primanja, način obračuna (po danu, učinku ili ukupnom periodu) i dinamika isplate prepušteni su isključivo slobodnom dogovoru poslodavca i izvršioca, što zahteva poseban oprez i preciznost prilikom ugovaranja kako bi se osigurala ekonomska pravičnost pruženog rada.
NAPOMENA: Ovaj i povezani tekstovi predstavljaju ekstarkt iz stručnog komenatara “Privremeni i povremeni poslovi, Sporna pitanja”, objavljenom u časopisu “Rad, prava i obaveze”, februar 2026. god.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.