Ne, već omogućavanje funkcionisanja nečega. Ali, kako je postavljeno u Zakonu o Centralnoj evidenciji stvarnih vlasnika (“Sl. glasnik RS”, br. 19/2025, 51/2025 i 60/2025-isp.) – u daljem tekstu: Zakon, ispada da je jedina praktična svrha postojanja istog, da se stvori mogućnost da neko bude kažnjen. U tekstu „Šta je Centralna evidencija stvarnih vlasnika?“ sam pojasnio neke osnovne pojmove, o kakvoj evidenciji je reč i ko su to stvarni vlasnici. Inače, sve ograde i napomene iz tog teksta važe i ovde.
Svrhom postojanja ovakvog registra i besmislenošću postupka upisa već upisanih i javno dostupnih podataka, bavio sam se u „Da li evidentiranje stvarnih vlasnika služi nečemu?“.
Ovde ću se pozabaviti onim što je prikrivena a jedina praktična svrha ovakvog propisa.
1. Sme li naplata kazne biti svrha postojanja propisa?
Nikako, svrha propisa je uređenje nečega, omogućavanje funkcionisanja, a kazne su samo jedan od mehanizama za ostvarenje tog cilja.
Sada više nije dovoljno upisati podatke u evidenciju nakon osnivanja subjekta, već postoji i obaveza godišnje provere evidentiranih podataka o stvarnom vlasniku, da se nakon godinu dana od dana poslednjeg evidentiranja podataka, odnosno od dana poslednje potvrde tačnosti i ažurnosti evidentiranih podataka, u daljem roku od 30 dana potvrdi tačnost i ažurnost evidentiranih podataka o stvarnom vlasniku. Neću sada ulaziti u tehničke probleme i nejasnoće kod evidentiranja podataka, koje se vrši isključivo on-line, a kojih je bilo u praksi. Pri čemu su odgovori koji se dobijaju od Agencije za privredne registre (u daljem tekstu: APR) neupotrebljivi.
Poenta je da onaj ko propusti da izvrši neku od obaveza propisanih Zakonom (ako ne evidentira podatke, ako ne učita propisane dokumente, ako ne izvrši potvrđivanje tačnosti i ažurnosti evidentiranih podataka…), čini prekršaj za koji se pravnom licu može izreći novčana kazna u iznosu od 500.000,00 do 2.000.000,00 din., na šta se dodaje kazna od 50.000,00 do 150.000,00 din. za odgovorno lice – zastupnika registrovanog subjekta. Štaviše, prema članu 22. Zakona, ako učini neki od propisanih prekršaja, registrovanom subjektu se može izreći zaštitna mera zabrane vršenja određenih delatnosti, a odgovornom licu u njemu i zabrana vršenja određenih poslova u pravnom licu, u trajanju od šest meseci do tri godine, računajući od dana izvršnosti presude.
Vidimo da kazne nisu male, samo koja je svrha sankcionisanja ovde? Šta se štiti time?
Kod upisa stvarnih vlasnika (osnivača, članova društva i sl.) to je jasno, pokušava se doći do onog ko se krije iza registrovanih lica ili kapitala (učiniti ga vidljivim), iako je u većini slučajeva besmisleno što sam objašnjavao u „Da li evidentiranje stvarnih vlasnika služi nečemu?“. Ali, u slučajevima kada se stvarnim vlasnikom smatra zastupnik, ko će drugi biti evidentiran? Ne može se prijaviti drugo lice, to može biti samo lice registrovano kao zastupnik. Osim ako sam taj zastupnik ne prijavi drugo fizičko lice kao stvarnog vlasnika. Ako nije to učinio, i sve dok to ne učini,evidentiranje je besmisleno, nema praktičnu svrhu.
Inače, iste odredbe je imao i prethodni Zakon o Centralnoj evidenciji stvarnih vlasnika („Sl. glasnik RS“, br. 41/2018, 91/2019, 105/2021 i 17/2023), samo novi Zakon nameće više obaveza i time daje više mogućnosti za naplatu kazne.
2. Koja je svrha sankcionisanja ovde?
Da bi postojala prekršajna radnja a time i prekršajna odgovornost, postupanje suprotno nekoj obavezi mora biti propisano i kao takvo utvrđeno sa jasnim obeležjima dela. Zakon o prekršajima (“Sl. glasnik RS”, broj 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS, 91/2019-dr.zakon, 91/2019 i 112/2022-OUS), u članu 2. daje pojam prekršaja kaoprotivpravno delo koje je zakonom ili drugim propisom nadležnog organa određeno kao prekršaj i za koje je propisana prekršajna sankcija. Dalje (čl. 3. i 4.) kaže da niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primeniti druge prekršajne sankcije, ako to delo pre nego što je bilo izvršeno nije bilo zakonom, ili na zakonu zasnovanom propisu predviđeno kao prekršaj i za koje zakonom ili drugim na zakonu zasnovanom propisu, nije propisano kojom vrstom i visinom sankcije učinilac prekršaja može biti kažnjen.
U strukturi pravne norme imamo dispoziciju (obaveza ili zabrana), i sankciju (kazna za postupanje suprotno utvrđenoj obavezi ili zabrani). I dispozicija i sankcija imaju svoje pretpostavke koje moraju biti ispunjene. Objašnjenje kada postoji neka obaveza ili zabrana je pretpostvka dispozicije, a sama obaveza ili zabrana su dispozicija u užem smislu. Odrednice o tome kada će se izreći kazna predstavljaju pretpostavku sankcije, a sama kazna je sankcija u užem smislu.
Da bi došlo do kažnjavanja za neko delo, mora biti ostvarena pretpostavka sankcije. Ali, za postojanje krivičnih dela i nekih prekršaja potrebno je da u okviru pretpostavke sankcije, dođe i do ostvarenja zabranjene posledice, odnosno da je nekom radnjom izazvana specifična posledica koja je propisana kao zabranjena. Jer, svrha propisivanja kaznene norme je zaštita nekog dobra (život i telo, javni poredak, spokojstvo građana, mir…).
U vezi propisanosti dela o kome je ovde reč (odnosno sankcije), ovde nemamo zabranjenu posledicu, jer neizvršavanje obaveze neće dovesti do neke štete po ostala lica. Jer, javni registri (uključujući i one koje vodi APR služe da bi se svi mogli upoznati sa podacima upisanim u istim. A ako je neki podatak već upisan pri registraciji osnivanja ili upisu promena, to je već vidljivo u registru APR.
Još besmislenije je propisati obavezu periodičnog proveravanja i potvrđivanja podataka upisanih u registar. Jer, ko drugi može upisati nešto u registar osim onog ko je ovlašćen? A ako on sam ne promeni upisani podatak, šta će protek vremena promeniti? Ako to neovlašćeno učini neko drugi, to je svakako delo za koje ne odgovara ovlašćeno lice. Čemu onda služi potvrđivanje? Da se napiše kazna „zaboravnima“?
3. Umesto zaključka
Da li na kraju ima potrebe da ponavljam opaske date na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“?
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.