Ovaj postupak nosi naziv postupka za izricanje jedinstvene kazne i isti je rugulisan u čl.552.Zakonika o krivičnom postupku.
Prema navedenoj odredbi, postupak za izricanje jedinstvene kazne se pokreće na zahtev javnog tužioca ili osuđenog i njegovog branioca:
1) ako je protiv istog osuđenog u dve ili više presuda izrečeno više kazni, a nisu primenjene odredbe o odmeravanju jedinstvene kazne za dela u sticaju;
2) ako je prilikom izricanja jedinstvene kazne, primenom odredaba o sticaju, uzeta kao utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj po odredbama o sticaju u nekoj ranijoj presudi;
3) ako se pravnosnažna presuda kojom je za više krivičnih dela izrečena jedinstvena kazna ne bi mogla u jednom delu izvršiti zbog amnestije ili pomilovanja.
Dakle, radi se o odredbama koje regulišu takozvano nepravo ponavljanje krivičnog postupka, koje su se ranije nalazile pre odredbi o pravom ponavljanju krivičnog postupka.
Istovetni su razlozi i inicijatori ovog postupka kao i ranije, međutim sada razlog za ponavljanje ne može biti razlog koji je ranije postojao, odnosno pojava okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale,a one bi očigledno dovele do blaže osude.To je u stvari u starom Zakoniku bila odredba prepisana iz ranijeg zahteva za vanradno ublažavanje kazne, koji je u međuvremenu ukinut kao vrsta vanrednog pravnog leka.
Odredbe su potpuno jasne . Međutim, njihova primena predviđa ispunjenost ne samo ovih uslova već i uslova koji su propisani u Krivičnom zakoniku a odnose se na izricanje krivičnih sankcija osuđenim licima. Tek u slučaju ispunjenja i jednih i drugih uslova, dolazi do primene ovog institute.