od 2010.

Da li se uzima u obzir doprinos zaposlenog visini štete kod otkaza?

Nažalost, u praksi sudova nea trebalo bi po mom mišljenju.

Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „Doprinos zaposlenog visini štete kod otkaza“, koji je u celosti objavljen u časopisu Rad, prava i obaveze br. 7, april 2023. god. Inače, svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).

Naknadu izgubljene zarade kao vid naknade štete već sam razmatrao u više komentara, recimo u „Naknada izgubljene zarade kao naknada štete“, gde sam objasnio osnovne postavke. Šta je šteta uopšte, da naknada izgubljene zarade predstavlja naknadu nekakve štete odnosno izgubljenu dobit, da od definisanja naknade izgubljene zarade kao naknade štete zavisi mnogo šta, recimo nadležnost u sporovima povodom toga.  A najvažnije, podvukao sam da je svaka šteta, ma iz kog odnosa poticala, ipak samo šteta i da se zato na nju primenjuju pravila obligacionog prava.

E ovde ću se pozabaviti time, da ako naknadu izgubljene zarade posmatramo kao štetu, onda se može primeniti sve ono što Zakon o obligacinim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989 i „Sl. list SRJ“ 31/1993), u daljem tekstu: ZOO, predviđa u vezi doprinosa oštećenog nastanku štete.

Inače, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje se sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, o tome šta predstavlja izneto, rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, itd.), važe i ovde.

Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…), te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenju kod nas. Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi.

U povezanom komentaru “Uticaj krivice poslodavca na visinu štete zaposlenog kod otkaza” analizirao sam da li i krivica poslodavca ima nekog uticaja kod naknade ove štete. Ovde ću objasniti zašto treba uzeti u obzir doprinos zaposlenog visini štete kod otkaza.

1. Kako institucije kod nas posmatraju ovo pitanje?

Kao paradigmu, citiraću stav koji je Ustavni sud Srbije (u daljem tekstu: US) zauzeo u svojoj Odluci Už. 3446/2015  od 18. maja 2017. god., koji se u najkraćem svodi na to da se kod naknade štete zbog nezakonitog otkaza ne primenjuju opšta pravila o naknadi štete: „[…] treba imati u vidu da je Zakon o radu u tom pogledu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i u svojim odredbama koje regulišu prava zaposlenog povodom nezakonitog otkaza ne sadrži odrednicu, niti pak upućujuću normu o shodnoj primeni Zakona o obligacionim odnosima, odnosno njegovih pravila o odgovornosti za štetu. […]“.

Za ovu analizu nebitno je što je u konkretnom slučaju US negde bio u pravu, jer, suštinski, osporena presuda jeste doneta pogrešnom primenom prava, i trebalo ju je poništiti, ali, zauzet je potpuno pogrešan generalni stav. Što je najgore, domaći sudovi inače primenjuju takav pogled na stvari, zaboravljajući pri tome, da je i radni odnos vrsta ugovornog odnosa, dakle obligacioni odnos, gde je nečiji rad i znanje roba kojom se trguje. Jer, kad recimo raspravljaju o ništavosti odredbi ugovora o radu, pozivaju se na pravila iz ZOO. Zašto je kod naknade zarade drugačije?

2. Da li se na naknadu izgubljene zarade mogu primeniti pravila obligacionog prava?

Ovde neću analizirati o kakvoj šteti je reč, i koji je osnov za isplatu, to sam objasnio u „Naknada izgubljene zarade kao naknada štete“. Inače, da ova šteta podrazumeva iznos izgubljene zarade lepo piše u članu 191. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“ br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR,  kao i šta ulazi u istu.

Za ovo razmatraje bitan je i član 192.  ZOO,  koji govori o podeljenoj odgovornosti i glasi:

„(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.“.

Ovde neću ponavljati tezu koju sam već obrazlagao i dokazivao u pomenutim komentarima,  a koja se može svesti na sledeće, svaka šteta je  uvek samo šteta bez obzira iz kog odnosa potiče i na nju se primenjuju pravila obligacionog prva. Inače, tu tezu sam zasnovao na postavci da je pravni sistem jedinstven a da je tumačenje propisa zanat koji ima svoja pravila, što ovde neću posebno obrazlagati.  O tome sve rekao u tekstu „Koliko je važno ono što piše u propisu?”.

Ako prihvatimo da je naknada izgubljene zarade zbog nezakonitog otkaza u suštini naknada štete, time definišemo da se u ovom slučaju primenjuju opšta pravila obligacionog prava kao i posebna pravila u vezi naknade štete. Jer, kao što smo rekli, pravni poredak je jedinstven, što dalje znači da se mora uzeti u  obzir značaj doprinosa oštećenog nastanku štete. A ZOO je krovni zakon kojim je regulisana naknada štete, te se primenjuju odredbe ovog zakona,

Inače, pojedini sudovi uviđali su, i sporadično primenjivali pravila obligacionog prava u vezi naknada ovih šteta a da nisu bili svesni šire implikacije toga, te smo u situaciji da su i ti sudovi u drugim presudama zauzimali potpuno drugačije gledište.

Kako god, moram pomenuti šta je rekao Apelacioni sud u Beogradu, u presudi Gž1 6885/2012 od 13. juna 2013. god. gde kosntatuje: „[…] Po shvatanju ovog suda zato nema osnova za građansko pravnu odgovornost tuženog poslodavca nezavisno od toga što je poništeno rešenje o otkazu ugovora o radu zbog zastarelosti disciplinske procedure primenom pravila iz člana 172. stav 1. u vezi člana 154. stav 1. ZOO. Ovo i zato što je tužilja svojim ponašanjem koje nosi atribut protivpravnosti izazvala vođenje procedure otkaza. Nema jer je u ovoj situaciji zaposleni dao odlučujući doprinos nastanku sopstvene štete a primenom pravila iz člana 192. Zakona o obligacionim odnosima. […]“.

Dakle, otkaz sam po sebi je bio nezakonit zbog procedure, ali pravo na naknadu izgubljene zarade nije postojalo upravo zbog primene pravila iz ZOO.

Podsetiću i šta je Okružni sud u Novom Sadu, rekao u presudi Gž. 6530/06 od 24. maja 2007. godine: „[…] Ovaj sud nalazi da za odmeravanje visine ove naknade štete ne može biti drugih kriterijuma, sem predviđenih zakonom. […] Ovo sa razloga što je u pitanju naknada štete i sud je dužan da vodi računa o opštim načelima o naknadi štete i kada je u pitanju ova naknada štete pa i o načelu zabrane zaloupotrebe prava sadržanom u članu 13. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, visina ove štete određena je kriterijumima […] Zakona o radu, a njihova primena zavisi od konkretnih okolnosti predmetnog slučaja, a u svakom slučaju i od opštih načela o naknadi štete.[…]“.

A kojim propisom su uređena opšta načela o naknadi štete? Sa ZOO naravno. Dakle…

3. Zašto bi još trebalo uzeti u obzir doprinos oštećenog nastanku štete?

Zato što ponekad i načelo pravičnosti i prosta logika upućuju na to. Ako primenjujemo pravila obligacionog prava o šteti, veoma bitna postaje ocena, da li ima doprinosa oštećenog nastanku štete u vidu izgubljenih zarada?

Jer, važno je razumeti, kod naknade štete u vidu izgubljene zarade, visini štete doprinose razne stvari na koje poslodavac ne može da utiče. Npr. protek vremena utiče na visinu iznosa, jer povećava se broj neisplaćenih zarada ili razlika zarada ukoliko tužilac radi negde drugde, i iznos kamate, jer kamata se računa od dana dospelosti (kada je nešto trebalo isplatiti). Tako da sve radnje koje neka od strana (ili sud) nepotrebno preduzima doprinose uvećanju štete.

U komenataru „Naknada izgubljene zarade kao naknada štete“ objašnjavao sam sve  to na konkretnom  primeru. Ovde ću sažeti sve u pitranje. Ako je otkaz bio nezakonit iz formalnih razloga, zaposleni radi negde drugde, zna da se neće vraćati na posao, a „razvlači postupak“ i postavlja nesuvisle zahteve, ako svoja „prava“  koristi samo kao sredstvo pritiska u cilju primoravanja  poslodavca na isplatu što većeg iznosa, šta time čini?

Zato se takvi zahtevi za naknadu izgubljene zarade moraju osporavati u skladu sa načelom pravičnosti i principom doprinosa oštećenog nastanku štete iz obligacionog prava, a za šta je veoma bitno utvrditi nameru oštećenog.

Ako je u pitanju šteta mora se primeniti princip o podeli odgovornosti za istu iz člana 192. ZOO, a ako to nije moguće  doneti odluku vodeći računa o okolnostima slučaja. A kako ZOO u  članu 186. predviđa da se obaveza naknade štete smatra dospelom od trenutka nastanka štete, za utvrđenje obaveze naknade štete, potrebno je utvrditi i kada je šteta dospela. Odnosno koji je to trenutak do kog postoji objektivan gubitak po tom osnovu. Da li je to trenutak do kada je zaposleni uopšte bio bez posla, trenutak do kada je ostvarivao umanjenu zaradu ili neki treći? Po mom sudu, to može biti jedino trenutak u kome je doneta odluka o nevraćanju na rad.

ZOR inače u članu 192. stav 1. kaže da ako sud u toku postupka utvrdi da je zaposlenom prestao radni odnos bez pravnog osnova, na zahtev zaposlenog, odlučiće da se isti vrati na rad, da mu se isplati naknada štete i uplate pripadajući doprinosi za obavezno socijalno osiguranje za period u kome zaposleni nije radio. Znači, na zahtev zaposlenog, ako takvog zahteva nema o kakvoj šteti pričamo? Poenta poništaja otkaza je vraćanje na rad, da bi se ostvarivala zarada. 

Dakle, da rezmiramo, ako je otkaz bio nezakonit, naknada štete svakako treba da bude izvršena, ali samo u skladu sa krivicom poslodavca(ako je ima, što je analizirano u “Uticaj krivice poslodavca na visinu štete zaposlenog kod otkaza”) i do trenutka dospelosti, uz ocenu doprinosa oštećenog nastanku štete. Pravično bi bilo da to bude do datuma do kog je poslodavac mogao da učini nešto po pitanju visine štete.  

Inače, veštačenje koje se obično predlaže u ovakvim sporovima, je bespredmetno, jer nema šta da se veštači. Ovde je reč o osnovu za isplatu a ne načinu na koji se iznos obračunava. Nije toliko bitno koliko i kako se računa, već do kog datuma. A podsetiću da  (ono što sudovi stalno i pravilu zaboravljaju) veštaci nisu ovlašćeni da donose odluke o pravnim pitanjima (a pitanje trenutka dospelosti to jeste, kao i pitanje utvrđivanja namera strana u sporu) već da se bave samo tehničkim pitanjima iz svoje struke (izračunavanjem iznosa kamata npr.). Sud u svom nalogu veštaku mora da odredi parametre u kojima se veštačenje kreće (od kog do kog datuma, a ne da veštaku prepusti da tumači pravno pitanje i procenjuje koji je to datum).

4. Umesto zaključka

Neću ponavljati ono što uvek ističem, samo reći,  kod tumačenja nije dovoljno navesti ili citirati odredbe nekog propisa, potrebno je izvući logičan zaključak koji je moguće obrazložiti. Ali obično je potrebno samo pročitati tekst propisa. Ništa više.

Nadam se da i ovo pojašnjava zašto smatram da  ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“. I zašto me sve zajedno podseća na ono što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.

Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz pravne baze Propis Soft, redakcija Profi Sistem Com

Najnoviji tekstovi