od 2010.

Da li su obavezne radnje na licu mesta međusobno uslovljene?

Propisi kažu da jesu, ali nažalost, kod nas ništa nije logično, a propisi se slobodno tumače i primenjuju.

Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „Da li se obavezne procedure mogu selektivno primenjivati?“, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 104, april 2023. god. Inače, svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).

Dalje, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, o tome šta predstavlja izneto, rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, itd.), važe i ovde. Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…)., te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenju kod nas. Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi.

U komentaru “Zašto se obavezne procedure moraju primenjivati?” razmatrao sam osnove, time da sve radnje u postupku čine jednu celinu, gde je pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja presudno. Ovde ću se pozabaviti pitanjem, zašto je obavezno preduzeti radnje kojom se potvrđuje postojanje prekršaja (na licu mesta pre svega), te da li ovlašćeno lice koje ne preduzme obaveznu radnju čini neko kazneno delo?

Ovde pričam o prekršajima, o nabrojnijoj vrsti kaznenih dela, koja iako su najlakša u svojoj biti, zbog broja izvršenja istih predstavljaju društvenu opasnost s kojom se mora računati. A na primeru nepropisnog parkiranja mogu najlakše da objasnim.

1. Uslovljenost jedne radnje drugom

Kada jedna radnja uslovljava drugu, onda obe moraju biti preduzete. Ovde ću samo podsetiti na tezu koju sam dokazivao u više komentara, da nekad nepostojanje prekršaja dokazuju upravo oni koji tvrde da prekršaj postoji i to time što nisu preduzeli druge obavezne radnje na koje su ovlašćeni. Ukratko, ako službeno lice ne preduzima zakonom propisane radnje u cilju otklanjanja neke nepravilnosti, onda po njegovoj oceni ista i ne postoji, što znači da ne postoji ni prekršaj. To je logička i zakonska pretpostavka.Jer po zakonu primarni cilj nadzora je prevencija i otklanjanje štetnih posledica, a pre kažnjavanja, koje je sekundarno. Ovo je greška koju najčešće prave pripadnici saobraćajne policije i komunalne milicije kada shodno primenjuju pravila i procedure policije.

Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima (“Sl. glasnik RS”, broj 41/2009, 53/2010, 101/2011, 32/2013-OUS, 55/2014, 96/2015-dr.zakon, 9/2016-OUS, 24/2018, 41/2018, 41/2018-dr.zakon, 87/2018, 23/2019 i 128/2020-dr.zakon) – u daljem tekstu: ZOBS, kaže da svrha zakona nije kažnjavanje (i ne samo tog) već omogućavanje nesmetanog odvijanja saobraćaja. Ako neko tvrdi da vozilo svojim položajem ometa korišćenje saobraćajnice, odnosno onemogućava odvijanje, i ugrožava bezbednost saobraćaja, prvo se preduzimaju radnje u tom cilju. O čemu ZOBS u članu 296. kaže, ukoliko policijski službenik u kontroli saobraćaja zatekne vozilo parkirano ili zaustavljeno suprotno odredbama ovog zakona, narediće vozaču da odmah ukloni vozilo, ukoliko je prisutan, a ukoliko nije naložiće uklanjanje vozila. A uz uklanjenje vozila može se izreći i kazna za nepropisno parkiranje kada se utvrdi ko je vozač, odnosno lice koje je prekršaj skrivilo. Dakle, prioritetno je uklanjanje vozila zbog omogućavanja odvijanja saobraćaja, kažnjavanje je sekundarno.

A da omogućavanje nesmetanog korišćenja javne površine (parkirališta i parking mesta) postoji kao obaveza i ako postupak preduzima komunalna milicija (npr. beogradska) za povrede komunalnog reda za koje je nadležna a tiču se parkiranja, potvrđuju i odredbe Odluke o komunalnoj miliciji (“Sl. list grada Beograda”, br. 101/2019 i 83/2022) te Odluke o javnim parkiralištima („Sl. listu grad Beograda“, br. 12/2010, 37/2011, 42/2011-isp., 11/2014, 30/2014, 34/2014, 89/2014, 96/2016, 36/2017, 118/2018, 26/2019, 52/2019, , 65/2020, 152/2020, 9/2021, 111/2021 i 76/2022), gde se govori o ovlašćenjima za uklanjanje vozila i sl.

Znači, ovlašćeno lice koje uoči nepravilnost mora da naloži ispravljanje iste pre nego što kazni nekoga za to. I tada se vrtimo u krug. Prekršaj je postupanje suprotno zabrani ili obavezi, a ako ovlašćeno lice ne nalaže otklanjanje iste (što je obavezno po zakonu), onda smatra da nepravilnost ne postoji, a ako ne postoji nepravilnost onda ne postoji ni nepravilno postupanje (prekršaj).

2. Šta čini ovlašćeno lice koje ne preduzme obaveznu radnju?

Međutim, ovlašćeno lice ako ne naloži otklanjanje nepravilnosti a tvrdi da prekršaj postoji upada u drugu logičku i zakonsku zamku. Jer, tada ono čini neko kazneno delo jer nije preduzelo radnju koju je po službenoj dužnosti obavezno da uradi.

Isti je slučaj kada saobraćajna policija procesuira nekoga jer na kontrolnom tehničkom pregledu utvrdi da je vozilo neispravno (recimo zbog naprslog vetrobranskog stakla ili istrošenih pneumatika), a isto ne isključi iz saobraćaja. ZOBS je tu jasan, član 278. st. 2. tač. 6) koji govori o merama i ovlašćenjima radi sprečavanja ugrožavanja bezbednosti učesnika u saobraćaju, član 289. koji govori o uslovima za isključenje, te član 292. koji propisuje postupak. Inače, isključeno vozilo se može vratiti u saobraćaj tek nakon vanrednog tehničkog pregleda, po izvršenoj opravci (čl. 265. ZOBS). ZOBS barata odrednicom „u tolikoj meri tehnički neispravni i drugi uređaji i oprema, da mogu ugroziti bezbednost saobraćaja“, i sve svodi na diskrecionu, odnosno slobodnu procenu. A činjenica da vozilo nije isključeno iz saobraćaja kao neispravno, potvrđuje da konstatovana neispravnost ne ometa vozača i druge učesnike u saobraćaju niti ugrožava bezbednost saobraćaja (i to po oceni policijskog službenika koji nije isključio isto), što znači da prekršaja nema. U zakonu ne postoji gradacija za malo manje i malo veće ometanje ili ugrožavanje bezbednosti saobraćaja. Ako postoji problem, vozilo se ne može voziti dalje.

Gore navedeno potvrdio je posredno i VKS, u svojoj presudi Kzz 734/2022 od 13. jula 2022. god., gde kaže citat:

[…] radnja izvršenja krivičnog dela iz člana 359. stav 1. KZ sadrži veći broj alternativno postavljenih radnji i može se sastojati u iskorišćavanju službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenju granica službenog ovlašćenja ili nevršenju službene dužnosti […] jasno proizlaze sva zakonska obeležja krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 1. KZ, […] i to kako objektivna, koja se odnose na radnje okrivljenog, koji je iskorišćavanjem svog službenog položaja i ovlašćenja (kao službeno lice – saobraćajni policajac) i nevršenjem svoje službene dužnosti (neizdavanjem prekršajnog naloga […] i neisključivanjem vozila kojim je upravljao iz saobraćaja) pribavio drugom fizičkom licu korist koja se ogleda u neutvrđivanju prekršajne odgovornosti […] u vreme uočenog prekršaja, te njegovom omogućavanju učestvovanja u saobraćaju vozilom […] tako i subjektivna obeležja dela koja se tiču uračunljivosti i umišljaja (svesti i volje) okrivljenog za izvršenje dela, koje uključuje i svest o zabranjenosti dela […] Pri tome je bez uticaja činjenica da je okrivljeni naknadno, a pre roka zastarelosti prekršaja, podneo prekršajni nalog, te da je […] naknadno platio kaznu zbog učinjenog prekršaja, imajući u vidu da je okrivljeni bio u obavezi da izda prekršajni nalog odmah, u momentu otkrivanja i konstatovanja prekršaja […], kao i da ga isključi iz saobraćaja. […]“.

A da ovlašćena lica rade tako (pravilno, po proceduri) sprečili bi mnogo šta. Sećate li se „karambola“ u beogradskoj ulici Strahinjića Bana kada su svi raspravljali da li je kriv vozač koji je „divljao“ ili osoba koja nije zaustavila vozilo na raskrsnici? I zanemarili najvažnije. Da, niti je taj prvi vozio brzinom svetlosti (jeste nepropisnom, da se razumemo), niti je najveći problem što drugo vozilo nije stalo, već što oboje ništa nisu videli od vozila parkiranih na uglu raskrsnice (što je strogo zabranjeno). A ta vozila se čak vide na snimcima sa lica mesta neposredno posle nesreće, prikazanim na više televizija. Da li je neko pozvao na odgovornost vozače tih vozila i one koji su dozvolili da vozila tako stoje (nisu kontrolisali, nisu naredili uklanjanje vozila niti kaznili vozače)? O tome sam pisao u tekstu „Ko je kriv za saobraćajnu nesreću?“.

3. Umesto zaključka

Nakon čitanja svega ovoga, valjda je jasno zašto uvek kažem, da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“, što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.

Izvor: Izvod iz propisa je preuzet iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.

Najnoviji tekstovi