Teško, ako se ne razumeju osnovne postavke ugovornog – obligacionog odnosa koje uz ono predviđeno posebnim propisima moraju biti ispoštovane. Jer, zakonopisac je napravio popriličnu papazjaniju pri pisanju Zakona o radu (“Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR.
U tekstu „Da li su minimalna cena rada i minimalna zarada isto?“ sam pojasnio neke osnovne pojmove, ovde ću se pozabaviti tehničkim problemima. Inače, sve ograde i napomene iz tog teksta važe i ovde.
1. Šta ugovor o radu mora da sadrži?
Fokusiraću se samo na ono bitno za temu.
Prema tač. 10) i 11) i 12) stava 1. člana 33. ZOR ugovor o radu sadrži obavezno novčani iznos osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu i elemente za utvrđivanje osnovne zarade, radnog učinka, naknade zarade, uvećane zarade i druga primanja zaposlenog.
I kad neko pita koji iznos da stavi kao ugovorenu zaradu, odgovor nije baš najjednostavniji.
Inspekcije rada obično zahtevaju da u ugovoru o radu bude naveden tačan iznos, i da se taj iznos menja kada nakon usklađivanja padne ispod iznosa “minimalne zarade”. Drugo, zahtevaju precizno određenje elemenata na osnovu kojih se zarada utvrđuje. Pri tome, zaboravljaju osnovne principe ugovornog prava. A radni odnos je ugovorni odnos, ponoviću to po ko zna koji put, i tu se primenuju osnovni principi iz Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 -USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“, br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020) – u daljem tekstu: ZOO. Sudovi stalno podsećaju na to, te na supsidijernu primenu pravila obligacionog prava u materiji radnih odnosa (npr. Apelacioni sud u Nišu u presudi Gž1 3567/2017 od 7. juna 2018. god.). Kod zaključivanja svakog ugovora pre svega važi ono što ZOO propisuje (saglasnost volja itd.).
U vezi bitnih elemenata ugovora, bitno je da su oni određeni ili odredivi. Tako da je dovoljno pozvati se na propis ili opšti akt, jer se neke stvari (poput elemenata za utvrđivanje zarade) mogu urediti opštim aktima poslodavca (kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu). A nešto se obavezno nameće propisima (recimo način prijave bolovanja poslodavcu, isplate određenih primanja koje su obavezne itd.). Tako da je ovakvo postupanje i celishodno, jer se kad dođe do izmene propisa ne mora svaki put menjati i ugovor.
Drugo i važnije, kako sam ZOR kaže da je reč o novčanom iznosu osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu, ako su elementi negde (u ugovoru ili opštem aktu) jasno određeni, uvek je moguće izračunati iznos zarade, bez obaveze da se menja iznos u ugovoru. Znači, otpada aneksiranje ugovora o radu svake godine, nakon povećanja minimalne cene rada.
2. Koji iznos navesti?
Ovde dolazimo do pravih tehničkih problema.
Pošto sam u tekstu „Da li su minimalna cena rada i minimalna zarada isto?“ pojasnio da nije reč o istoznačnim pojmovima, pravi problem prave odredbe poput onih u članu 115. ZOR, da zaposleni ima pravo na naknadu zarade za vreme odsustvovanja sa rada zbog privremene sprečenosti za rad do 30 dana u određenom procentu od prosečne zarade u prethodnih 12 meseci pre meseca u kojem je nastupila privremena sprečenost za rad (65 ili 100% u zavisnosti od uzroka sprečenosti). Ili onih iz člana 116. ZOR, prema kojima zaposleni ima pravo na naknadu zarade najmanje u visini 60% prosečne zarade u prethodnih 12 meseci, za vreme prekida rada, odnosno smanjenja obima rada do kojeg je došlo bez krivice zaposlenog, najduže 45 radnih dana u kalendarskoj godini. Ove naknade zarade ne mogu biti manje od minimalne zarade utvrđene u skladu sa ovim zakonom.
I sad da pitam od koje minimalne zarade? Prosečne ili za neki mesec? A kako izračunati prosečnu?
Dobro, kod naknade zarade iz čl. 115. i 116. ZOR, reč je o prosečnoj zaradi konkretnog zaposlenog u prethodnih 12 meseci, pa je to relativno jasno. Uzmu se stvarno isplaćene zarade pa se podele sa 12.
Ali, kod zarade i naknade zarade prema tački 1) stava 1. člana 125. ZOR, za vreme odsutnosti sa rada zbog privremene sprečenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju koju je bio dužan da isplati poslodavac, za poslednjih devet meseci pre otvaranja stečajnog postupka, to je malo jasnije. Jer, kaže se, ova zarada i naknada zarade isplaćuje se u visini utvrđenoj odlukom stečajnog suda, a najviše u visini minimalne zarade. Koje minimalne zarade? Prosečne ili neke „virtuelne“? Ili je reč o minimalnoj zaradi uvedenoj odlukom poslodavca u skladu sa članom 111. ZOR? E, to je pravi problem ZOR (i svih naših propisa), što pojmovi nisu jasno definisani. Što jedna odredba potire drugu, što se na različitim mestima za različite stvari koriste isti pojmovi. Odnosno, pravi problem je nedostatak znanja, jer se pri pisanju propisa ne vodi računa o onom što se naziva nomotehnika. Inače, o nomotehnici, jedinstvenosti pravnog poretka, pravilima, logici i problemima kod pisanja i tumačenja propisa, pisao sam u tekstu „Koliko je važno ono što piše u propisu?”.
3. Da li se zarada ugovara na mesečnom ili nekom drugom nivou?
Ni to zakonopisac nije direktno rešio u ZOR. Mi to saznajemo posredno, preko drugih odredbi. Npr. člana 110. ZOR, koji kaže, zarada se isplaćuje najmanje jedanput mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec. Ili člana 122. ZOR, koji predviđa da jeposlodavac dužan da vodi mesečnu evidenciju o zaradama i naknadama istih. Pri čemu se misli na kalendarske mesece a ne period od 30 dana.
U tekstu „Da li su minimalna cena rada i minimalna zarada isto?“ sam objasnio da se minimalna cena rada utvrđuje po radnom času, a ne mesečno ili nedeljno. A s druge strane, puno i nepuno radno vreme (član 110. ZOR) definisano je na nedeljnom nivou?!? Što bi imalo smisla tamo gde se plata obračunava i isplaćuje nedeljno, ali gde je to mesečno, samo unosi zabunu.
Jer, kako utvrditi novčani iznos osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu kada kalendarski meseci nemaju isti broj radnih dana a time ni broj radnih sati?
Može se navesti jedan fiksan iznos, ali će u tom slučaju satnica biti različita u svakom mesecu (zbog različitog broja radnih sati). A to se nekako kosi sa idejom zakonopisca, koji je minimalnu cenu rada odredio po satu. Drugo, zbog tog različitog broja mora se voditi računa da taj iznos ne bude manji u nekom mesecu od iznosa koji se dobija kao minimalna zarada (broj radnih sati u mesecu puta iznos minimalne cene rada). I neminovno je menjanje ugovora o radu čim minimalna zarada zbog promene minimalne cene rada dostigne ugovoreni iznos.
S druge strane može se predvideti da se iznos minimalne zarade dobija množenjem neke satnice (npr. minimalne cene rada) i koeficijenta za radno mesto i broja radnih sati. I tu su onda moguća dva scenarija. Da se uzme iznos satnice dobijen na opisani način za neki konkretan mesec (npr. u kome se ugovor zaključuje), samo što može da se desi da je to mesec sa velikim brojem radnih sati, pa da u mesecu sa manjim brojem dana bude problem.
A najcelishodnije je to uraditi tako što će se uzeti neki prosečan iznos (ja ga zovem „virtuelni“), što je rešenje koje je primenjeno u nekim kolektivnim ugovorima u javnim službama. Tu se uzima 174 kao prosečan broj radnih sati (koji inače ne postoji ni u jednom mesecu, već je reč o godišnjem proseku) pa se prema tome izrazi novčani iznos osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu. I to uz određenje bitnih elemenata opštim aktom, preporučujem kao tehnički najbolje rešenje, koje zahteva najmanje rada ubuduće (ne postoji potreba izmene ugovora o radu u budućnosti).
4. Da li navesti bruto ili neto iznos?
I to je jedan od problema. Cena rada po radnom času utvrđuje se u „neto“ iznosu. A odredba stava 2. člana 105. ZOR, kaže da se pod zaradom podrazumeva zarada koja sadrži porez i doprinose koji se plaćaju iz zarade, znači na teret zaposlenog (ono što zovu bruto 1). I to je iznos koji se po uobičajenom tumačenju unosi u ugovore. Ali, ako se tako navede, kako zaposleni da zna koliko u stvari prima novca? Zaposlenom je bitno ono što prima kao taj iznos. Treba da zna da ga izračuna, da odbije iznose poreza i doprinosa na teret zaposlenog? To i nije baš tako jednostavno, čak i kada se znaju zakonski procenti (postoji neoporezivi iznos npr.). S druge strene, izračunavanje poreza i doprinosa (što može biti važno zaposlenom zbog penzijske osnovice) je uvek jednostavno kad se navede neto iznos.
Znači, pominjati bruto iznos je besmisleno, pogotovo zato što je obveznik obračuna i uplate poreza i doprinosa poslodavac. On obračunava i uplaćuje iste, zaposleni nema ništa s tim, čemu onda navoditi bilo kakav bruto iznos, osim ako ne želite nekog da zbunite ili sakrijete pravi podatak od njega? Ugovaranje zarade u bruto iznosu ima smisla samo u onim sistemima gde je zaposlenom dato na volju da sam uredi kako i preko koga će biti socijalno osiguran (penziono, zdravstveno…). Pa uštedeće na jednoj stavci ali imati manja prava, ili obratno.
5. Umesto zaključka
Da li na kraju ima potrebe da ponavljam opaske date na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“?
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.