od 2010.

Ko snosi teret dokazivanja kod prekršaja?

Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „Šta je potrebno dokazati kod prekršaja?“, koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 104, april 2023. god. Inače, svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).

Ovde ponovo pričam o prekršajima, o nabrojnijoj vrsti kaznenih dela, koja, iako najlakša u svojoj biti, zbog broja izvršenja istih predstavljaju društvenu opasnost s kojom se mora računati. S druge strane, prihodi koji se ubiraju od prekršajnih kazni su značajna stavka u budžetu. Tako da…

Kao pokazni primer uzeću prost prekršaj – nepropisno parkiranje, kojim sam se već bavio u tekstu „Kakvo parkiranje je problematično?“. Tamo sam razmatrao šta uopšte predstavlja taj pojam, kakva je to radnja, dalje kakvo parkiranje je nepropisno, kada postoji prekršaj u vezi s tim, te ko je nadležan za kontrolu zaustavljanja i parkiranja vozila, tako da to ovde neću ponavljati.

U tekstu „Šta je potrebno dokazati kod prekršaja?“ pokušao sam na jednom mestu da dam pregled svega što je od značaja po tom pitanju. Ovaj i tekstovi „Zašto se nešto mora dokazati?, Zašto je pre kažnjavanja važno pravilno utvrditi činjenično stanje?, Zašto se dokazuje da prekršaj postoji?, Zašto se kod prekršaja dokazuje krivica?“,i „Da li pravno lice može odgovarati za nepropisno parkiranje?“ su delovi tog razmatranja.

Ovde ću se pozabaviti teretom dokazivanja kod prekršaja i pitanjem nadležnosti za procesuiranje prekršaja.

Inače, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, o tome šta predstavlja izneto, rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, itd.), važe i ovde. Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…), te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenju kod nas. Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi.

1. Na kome je teret dokazivanja?

Jednostavno, na onom ko tvrdi da prekršaj postoji.

Zakon o prekršajima („Sl. glasnik RS“, br. 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS, 91/2019-dr.zakon, 91/2019 i 112/2022-OUS) – u daljem tekstu: ZOP u članu 89. kaže da se dokazi prikupljaju i izvode u skladu sa zakonom a da je teret dokazivanja obeležja prekršaja i prekršajne odgovornosti na podnosiocu zahteva za pokretanje prekršajnog postupka. Dakle, ne treba okrivljeni da dokazuje da nije nešto učinio. A Zakonik o krivičnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014, 35/2019, 27/2021-OUS i 62/2021-OUS) – u daljem tekstu: ZKP, takođe predviđa nešto slično u stavu 2. člana 15., gde kaže, na tužiocu je teret dokazivanja optužbe, što pominjem jer ZOP u članu 99. kaže da se na prekršajni postupak shodno primenjuju odredbe ZKP. Znači, prema procesnim pravilima (zakonska obaveza) onaj ko tvrdi da prekršaj postoji u obavezi je da obezbedi dokaze, za sve.

Da podsetimo na još jedno veoma važno pravilo u vezi dokazivanja, na član 16. ZKP koji kaže da u presudi, ili rešenju koje odgovara presudi, sumnja u pogledu činjenica od kojih zavisi vođenje krivičnog postupka, postojanje obeležja krivičnog dela ili primena neke druge odredbe krivičnog zakona, rešava se u korist okrivljenog.

Dakle, podnosilac zahteva mora dokazati sve navode zahteva, on je u obavezi da obezbedi dokaze iz kojih bi proizašla odgovornost okrivljenog. O tome Prekršajni sud u Beogradu u gore navedenoj presudi 9 Pr.br. 23411/17, kaže: (citat): „[…] podnosilac zahteva nije obezbedio ni dokaze iz kojih bi proizašla odgovornost okrivljenih, tj. da je okrivljeno […] lice postupalo umišljajno ili nehatno […] Po članu 89. Zakona o prekršajima, teret dokazivanja obeležja prekršaja i prekršajne odgovornosti je na podnosiocu zahteva za pokretanje prekršajnog postupka. […].“.

O teretu dokazivanja kod prekršaja pisao sam i u komentaru „Ko i kako pribavlja dokaze u prekršajnom postupku?“.

2. Da li je nadležnost bitna kod prekršaja?

Naravno, jer teret dokazivanja je na onom ko je nadležan za postupanje. Zato, moram ukazati na pitanje nadležnosti za postupanje koje se konstantno prenebregava. Jer, pitanje nadležnosti za procesuiranje prekršaja je veoma bitno. Nezakonit postupak ne može dovesti do zakonito izrečene sankcije. Nije bitno samo da li se nešto desilo (da li prekršaj objektivno postoji, da je učinilac kriv ili ne), već i sam postupak (procedura) u kome se to konstatuje i kažnjava za isto. A da bi procedura bila zakonita ista mora biti sprovedena od strane ovlašćenih lica.

Nenadležni organ ne može podneti zahtev za pokretanje prekršajnog postupka niti izreći kaznu prekršajnim nalogom. Naime, ZOP u članu 87. koji govori o zakonitost u izricanju sankcija, kaže da prekršajnu sankciju može izreći samo nadležni sud koji vodi prekršajni postupak a da izuzetno novčanu kaznu prekršajnim nalogom može izreći ovlašćeni organ, odnosno ovlašćeno lice, u skladu sa zakonom. Definiciju ovlašćenog organa u smislu procesuiranja prekršaja imamo u članu 179. ZOP. Tamo se kaže, ovlašćeni organi su: organi uprave, ovlašćeni inspektori, javni tužilac i drugi organi i organizacije, koje vrše javna ovlašćenja u čiju nadležnost spada neposredno izvršenje ili nadzor nad izvršenjem propisa u kojima su prekršaji predviđeni.

Dakle, nadležnost (ovlašćenje) za procesuiranje bilo kog prekršaja u svakom postupku se mora nedvosmisleno utvrditi, kao prethodno pitanje.

A konkretno, za procesuiranje prekršaja u vezi zaustavljanja i parkiranja vozila nadležna je saobraćajna policija u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova, ako je reč o saobraćajnim površinama, i komunalna milicija ako je reč o drugim javnim površinama koje nisu definisane kao saobraćajne (zelene površine i sl.). O ovome sam više pisao u tekstu „Kakvo parkiranje je problematično?“.

Kako sam se time bavio u tekstu „Nadležnost lokalne samouprave da propisuje saobraćajne prekršaje“, ovde ću samo pomenuti da bi sud bi morao da vodi računa i da li je propis kojim je prekršaj propisan donet na osnovu valjanog ovlašćenja i da odbije da procesuira prekršaj koji je nezakonito i neustavno propisan.

3. Umesto zaključka

Sve je poprilično jasno, samo treba slediti ono što piše u propisima. Ali, nažalost, ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“, što sam slikovito opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.

Zato ponavljam, ostaje nada da će neko možda pročitati i ova razmatranja i, ako ne počne da radi onako kako je pravilno, možda se bar zamisli. Dok se to ne desi, svima želim mnogo sreće, jer tamo gde se propisi slobodno tumače (i primenjuju), samo sreća može pomoći.

Izvor: Izvod iz propisa je preuzet iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.

Najnoviji tekstovi