od 2010.

Šta predstavlja tuča u smislu kaznenog zakonodavstva?

Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „Šta je to tuča? (Zašto je važno jasno definisati osnovne pojmove?), koji je u celosti objavljen u časopisu Advokatska kancelarija br. 109, septembar 2023. god.

U svojim tekstovima neprestano ukazujem na ono u čemu zakonodavna vlast, sudovi, tužilaštva, državni organi, nezavisna regulatorna tela i svi ostali, neprestano greše pri pisanju i tumačenju propisa. Konkretan povod za pisanje ovog komentara su zaključci iz presude najviše redovne sudske instance u našoj zemlju. Kako god se zvao, Vrhovni (po novom) ili Vrhovni kasacioni sud, reč je o jednom te istom sudu, koji je menjao nazive. Pošto je u trenutku donošenja presude koju razmatram naziv bio Vrhovni kasacioni sud,  u daljem tekstu upotrebljavaću skraćenicu: VKS.

U komentaru „Zašto je važno definisati pojam tuče?, dao sam uvod, objasnio osnovne postavke u slučaju koji je povod za pisanje ovog i povezanih komentara, te otvorio ključna pitanja za temu, Inače, sve ograde i napomene date u tom tekstu važe i ovde. U komentaru  „Koliko lica mora učestovati da bi bilo tuče?“, razmatrao sam koliko lica je potrebno da budu u sukobu da bi govorili o tuči?

Ovde ću se pozabaviti definicijom pojma i osnovnim postavkama, te time gde VKS zapravo greši.

1. Pojam „tuče“

Dakle, šta je to tuča? Naravno, u smislu koji nas zanima ovde.  Mislim na tuču kao međusobni fizički sukob dva ili više lica, u smislu kaznenog zakonodavstva, koje se pominje u nekoliko krivičnih dela u Krivičnom zakoniku („Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019) – u daljem tekstu: KZ.

Glavni problem je što u KZ nemamo definiciju tuče. A kako da znamo šta je ono što nije definisano u samom propisu čije se odredbe primenjuju?

Tako što primenjujemo pravila pravne struke i nauke. Pre svega pravila tumačenja.

U komentaru „Zašto je važno definisati pojam tuče?“, objasnio sam zašto je važno definicati pojam tuče. Naprosto, da bi krivično delo koje VKS razmatra uopšte postojalo, što sam detaljno objasnio u pomenutom komentaru.  

2. Gde pronaći nedostajuće definicije i objašnjenja?

O problemima nedostajućih definicija (i nespretnim pokušajima ispravljanja nomotehničkih grešaka) već sam davno, a naširoko, pisao u komentarima „Pretnja i ugrožavanje sigurnosti“ i „Pretnja pri narušavanju javnog reda i mira“, objavljenim u časopisu “Advokatska kancelarija“. Tamo sam razmatrao pretnju, kao način izvršenja više dela iz KZ, čija definicija takođe nedostaje u istom. Ovde je ista stvar posredi.

Odsustvo važnih definicija je česta nomotehnička greška, pogotovo ako je reč o nedostatku definicija radnji. U samom tekstu propisa moraju se dati definicije ključnih pojmova kojima se barata ili odredbe koje upućuju na propise u kojima se mogu naći te definicije. To su odrednice tipa: „u skladu sa propisom kojim je uređena oblast…“. Definicije važnih pojmova, pogotovo kad  je reč o kaznenoj materiji, ne traže se na Internetu (na Wikipedia npr.), one moraju biti u samom propisu koji se primenjuje na datu situaciju.

Inače, o nomotehnici, jedinstvenosti pravnog poretka, pravilima tumačenja, logici i problemima kod pisanja i tumačenja propisa, pisao sam u tekstu „Koliko je važno ono što piše u propisu?”, tako da ovde neću sve ponavljati tamo izneto. Podsetiću na ključne teze.

Ne sme se u različitim propisima na različite načine regulisati ista materija. Mora postojati saglasje između propisa (i među zakonima, između zakona i podzakonskih akata te među podzakonskim akatima) u pogledu pravila, načela, terminologije, definicija, postupaka…

Jer, postoji nešto što se naziva jedinstvenost pravnog pooretka, što svi (a nažalost i VKS),  po pravilu zaboravljaju. Pravni sistem ne čini jedan propis, jer pravni poredak je jedinstven kako to  u članu 4. kaže Ustav Republike Srbije („Sl.  glasnik RS”, br. 98/2006, 115/2021-Amandmani i 16/2022), a ponavlja i u članu 194. Nijedan propis ne postoji sam za sebe, već je deo nekog sistema i ne sme biti u koliziji sa drugim propisima. Ako nešto nije regulisano jednim propisom, to ne znači da nije uopšte. 

Ne, neće svi pojmovi biti određeni zakonom, pogotovo ono što je opštepoznato, to bi bio apsurdno. Nešto ulazi u domen opšte kulture. Značenje reči u srpskom jeziku, dato je u drugim knjigama, koje se izdaju već više od dva veka, počev od „Srpskog rječnika“ – Vuka Stefanovića Karadžića, prvi put štampanog 1818. god.

Ali, u kaznenom pravu stvari moraju biti precizno postavljene. Jer, nekad cela konstrukcija može da zavisi od upotrebljenog izraza, od njegovog karaktera i šta on predstavlja, što sam pokazao u više tekstova, npr. u „Šta zaista predstavlja novčana naknada zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora?“ ili „Da li lekar uopšte može da primi ili zahteva mito?“. 

3. Gde VKS zapravo greši?

Bez obzira na stručnost i greške pisaca propisa, propusti u pisanju propisa nikako se ne smeju  nadomešćivati slobodnim tumačenjem istih, a što se najčešće čini. Ovde nije reč o filozofskim gledanjima već isključivo o pravilima struke (i pravne nauke). Zato uvek i podsećam na osnovna pravila kod tumačenja napisanog. Tu se kao najvažnije mora uzeti u obzir šta pravna nauka kaže o tumačenju napisanih odredbi, inače materija koja se nekada izučavala na prvoj godini Pravnog fakulteta u okviru predmeta Uvod u pravo, te na pravno-biroteničkim smerovima u gimnazijama po “usmerernom obrazovanju” (predmet Osnovi prava). To su neka pravila koja je morao da zna svaki maturant gimnazije ili student prve godine prava.

Kod tumačenja nije dovoljno navesti ili citirati odredbe nekog propisa, potrebno je izvući logičan zaključak koji je moguće obrazložiti.  Upotreba analogije i izvođenje zaključaka su dozvoljeni u pravu, ali imaju neka svoja pravila. Kod tumačenja se mora veoma voditi računa o jeziku i gramatici, značenju reči i upotrebi interpunkcijskih znakova. Dakle, osim pravničkih potrebna su i druga opšta znanja a pre svega stručnost i iskustvo.

A najviše me iznenađuje to što VKS osim pravila struke, prenebregava i ustavna načela. 

Šta mi je takođe veoma čudno? Ako već konstatuje da KZ ne sadrži definiciju pojma tuče, zašto VKS ne primeni upotrebljivu i dosta dobru definiciju pojma koji razmatra iz drugog propisa? Mislim na definiciju iz Zakona o javnom redu i miru (Sl. glasnik RS“, br. 6/2016 i 24/2018) – u daljem tekstu: ZJRM.  Jer, tuča jeste uzajamno vršenje nasilja između dva ili više lica koje se sastoji u zadavanju udaraca.

Kod dela koje je  bilo povod za pisanje ovog i povezanih komentara, kažnjivo je samo učestovovanje u tuči. A objasnio sam zašto je važno deifinisati tuču da bi se znalo ko ima učešća u istoj. A kod drugih dela gde se tuča pominje, još je važnije definisati ono što ista predstavlja. Kod  ugrožavanja opasnim oruđem pri tuči i svađi, kažnjivo je samo uzimanje u ruke  uzimanje u ruke nečeg opasnog. Tu je reč o potencijalnoj opasnosti, time čak ne mora biti izazvan strah kod drugog učesnika tuče. A kod naslničkog ponašanja kažnjivo je samo izazivanje tuče. Dakle, tu ne mora biti nekih konkretnih posledica tog sukoba. Dovoljno je da neko svojim aktivnostima izazove tuču koja uznemiri više lica (teže remećenje javnog reda i mira, tj. veće uznemirenje javnosti). Rekoh, da je neko teže povređen ili smrtno stradao u toj tuči, bilo bi reči o nanošenju povreda ili ubistvu.

E sad, gde VKS najviše greši?  Pa tamo kad objašnjava zašto sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da primeni definiciju iz ZJRM, jer tuča koju razmatra je u smislu KZ. Dobro, a gde je distinktivna razlika između tih tuča?

Ono što VKS uopšte ne razume, je da kod konkretnog dela koje razmatra (učešće u tuči),  upravo posledice tuče (smrt ili povrede) unose razliku između onog što se tretira kao prekršaj po ZJRM, i onoga što predstavlja krivično delo po KZ. Jer, ako u tuči nije bilo stradalih lica, to je prekršaj. Nema telesnih povreda, niti nečije smrti, ali se time narušava javni red i mir. Jer, nasilje bilo koje vrste nije dozvoljeno. I to je ono za šta će biti kažnjeni učesnici tuče. Zato je tuča u smislu krivičnog dela iz KZ, praktično kvalifikovani oblik neke radnje, svojevrsni nastavak prekršaja, tj. onog što je osnovni oblik izvršenja definisan u ZJRM. I zato se definicija iz ZJRM mora upotrebljavati.  

Apsurdno, kako se ta gradacija razvija, odnosno kako kvalifikatorna okolnost prekršaj pretvara u krivično delo, razumeju sudovi nižeg ranga od VKS. Recimo, Viši sud u Čačku, kada pravi distinkciju između nasilničkog ponašanja iz člana 344. KZ u odnosu na prekršaje iz čl. 7-9. po ZJRM,  koji u Presudi Kž1 111/2022 od 11. jula 2022. god. kaže (citat): „ […] okrivljeni učinio krivično delo, a ne prekršaj, jer se bezobzirno ponašao prema više lica – prisutnih gostiju, prema imovini – lokalu i nameštaju u njemu, jednom licu je naneo lake telesne povrede […]..

Isti sud je nešto slično rekao u Presudi Kž1 7/2022 od 20. januara 2022. god. (citat): „[…] Iz napred navedenog jasno proizilazi da nije u pitanju bilo kakvo remećenje javnog reda i mira i okrivljeni je ispoljio ponašanje koje za razliku od istorodnog prekršaja iz čl. 7 i 9 Zakona o javnom redu i miru, […] ima ozbiljne posledice po javni red i mir, odnosno u pitanju je remećenje javnog reda i mira takve prirode i inteziteta da se može smatrati težim […].“.

Slično rezonuje i Viši sud u Užicu, koji u Presudi Kž 24/2021 od 4. marta 2021. god. kaže (citat): „[…] Za postojanje navedenog krivičnog dela nije dovoljlno da je samo došlo do remećenja javnog reda i mira ili ugrožavanja spokojstva građana, već te posledice moraju imati određeni kvalitet koji predstavlja zakonsko obeležje takvog krivičnog dela, a to znači da mora doći do značajnijeg ugrožavanja spokojstva građana ili težeg remećenja javnog reda i mira. Nije dovoljno utvrditi da je ponašanje učinioca bilo nepristojno, pa da se zaključi kako je takvom radnjom učinjeno krivično delo nasilničkog ponašanja. Te odlučne činjenice istovremeno predstavljaju granicu između prekršaja i navedenog krivičnog dela. […]“.

Da bi mogli praviti distinkciju moramo poći od nečeg, od neke definicije. Od čega polazi VKS? Od tuče kao nekakvog sukoba? Ali, šta sukob čini tučom? To VKS nije objasnio. Jer, ako nije bilo uzajamnosti u nasilju, otpada cela konstrukcija krivičnog dela koje VKS razmatra. Ako nije bilo uzajamnosti od strane oštećenog, onda su učesnici tuče saizvršioci u krivičnom delu ubistva ili nanošenja teških telesnih opovreda. A ta uzajamnost u odnosu na direktnog izvršioca (ubistva npr.) donosi olakšavajuće okolnosti koje se moraju ceniti pri kažnjavanju. Ali, to je druga, kompleksna tema.

4. Umesto zaključka

Kad se pročitaju svi povezani komenatari biće jasno zašto smatram da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“, a što sam sam slikovito opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.

Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.

Najnoviji tekstovi