Dok postoje sudski sporovi poput ovog koji je predmet analize ovde, pitanje iz naslova ovog komentara je ozbiljno, koliko god čudno zvučalo.
Ovaj i povezani tekstovi su ekstrakti iz stručnih komentara „Imaju li lične prilike zaposlenog lica uticaja na naknadu troškovu prevoza?“, objavljenog u časopisu Rad, prava i obaveze br. 18, februar 2025. god., i “Da li porodični status zaposlenog utiče na naknadu troškovu prevoza?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija br. 126, februar 2025. god.
U komentaru “Odakle zaposlenom pravo na naknadu troškova prevoza?”objasnio sam osnovne postavke (zašto se naknađuju troškovi prevoza, da li je ta naknada uslovljena nečim?) i razmatrao neka aktuelna pitanja (da li se ovi troškovi naknađuju i kad je javni prevoz besplatan?). Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
U tekstu “Utiče li promena mesta prebivališta zaposlenog na naknadu troškova prevoza?” bavio sam se da li promena mesta prebivališta zaposlenog utiče na naknadu troškova prevoza.
A ovde ću se pozabaviti time, da li lične prilike zaposlenog lica imaju uticaja na naknadu troškovu prevoza?
1. O čemu je reč?
Konkretan povod za pisanje gore navedenih komentara je presuda Apelacionog suda u Kragujevcu (u daljem tekstu: Sud), Gž1 773/2023 od 2. novembra 2023. god. (u daljem tekstu: Presuda), koja je paradigma onog o čemu stalno pišem. Da, na kraju, sudska odluka je ispravna u pogledu tužbenog zahteva, ali ono čime se ista “brani” je problematično (pogrešan zakonski osnov). A to može napraviti problem u nekom drugom postupku, jer se neko može pozvati baš na to.
Evo što kaže Sud u obrazloženju Presude (citat):
“Prema navodima tužilje, ista je zasnovala vanbračnu zajednicu i prešla je da živi kod vanbračnog partnera (na drugoj adresi u odnosu na do tada prijavljenu). Tuženoj, kao poslodavcu, podnela je zahtev u kome je tražila promenu relacije vezanu za troškove prevoza, koji je tužena odbila, navodeći da nisu ispunjeni uslovi shodno članu 3 Pravilnika tužene o naknadi troškova za dolazak i odlazak sa rada, jer nije došlo do promene bračnog statusa tužilje. Iz sadržine norme člana 118 stav 1 tačka 1 Zakona o radu (kojom je propisano da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i to: za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz, dok je stavom 3 istog člana propisano da promena mesta stanovanja zaposlenog nakon zaključenja ugovora o radu, ne može da utiče na uvećanje troškova prevoza koje je poslodavac dužan da naknadi zaposlenom u trenutku zaključenja ugovora o radu, bez saglasnosti poslodavca), člana 3 Pravilnika tužene o naknadi troškova prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada broj 1174 od 13.11.2015. godine (kojim je taksativno navedeno da je moguća promena relacije usled promene bračnog statusa, kupovine kuće/ stana, otvaranje nove autobuske linije javnog prevoznika, koja je bliža kućnoj adresi zaposlenog), člana 62 stav 5 Ustava Republike Srbije (kojim je propisano da se vanbračna zajednica izjednačava sa brakom, u skladu sa zakonom) i odredbe člana 4 stav 1 Porodičnog zakona (kojom je propisano da je vanbračna zajednica trajnija zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji (vanbračni partneri), dok je stavom 2 propisano da vanbračni partneri imaju prava i dužnosti supružnika pod uslovima određenim ovim zakonom), te da je vanbračna zajednica supruge izjednačena je sa pravima i obavezama bračne supruge, ali samo u pogledu izdržavanja, u skladu sa odredbom člana 152 stav 1 Porodičnog zakona i u pogledu zajednički stečene imovine, shodno odredbi člana 191 Porodničnog zakona, proizlazi da se vanbračni partner kod ostvarivanja prava na naknadu troškova prevoza, u smislu odredbe člana 3 Pravilnika tužene o naknadi troškova prevoza ne može izjednačiti sa bračnim partnerom. Kako iz odredbe člana 3 navedenog pravilnika, proizlazi da je promena bračnog statusa nužan uslov za promenu već prijavljene relacije za ostvarivanje troškova prevoza, pravilno je prvostepeni sud zaključio da tužilja zasnivanjem vanbračne zajednice nije ispunila uslov za promenu relacije kod ostvarivanja troškova prevoza. Ovo iz razloga što se izjednačavanje vanbračne i bračne zajednice odnosi samo na bračne i porodične odnose, kao i na prava i obaveze koja iz njih proizlaze, a regulisana su Porodičnim zakonom, a ne i na prava i obaveze supružnika koja su regulisana posebnim zakonima. Shodno navedenom, po oceni Apelacionog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da tužilja zasnivanjem vanbračne zajednice nije stekla pravo na izmenjenu naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, a povodom promenjene relacije prevoza, jer zasnivanjem vanbračne zajednice (koja u postupku nije dokazana, osim overe potpisa vanbračnih partnera, kao trajnija zajednica života i ekonomska zajednica), nije promenila bračni status, što je neophodan uslov za ostvarivanje ovog prava u smislu odredbe člana 3 Pravilnika o naknadi troškova prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada, kao važećeg opšteg akta poslodavca, čija ustavnost i zakonitost nije bila predmet ocene od strane Ustavnog suda.”.
Odmah da kažem, ni po mom mišljenju tužilja u ovom slučaju nije imala pravo na izmenu iznosa naknade za prevoz, bar ne po onome što je propisano (ne ulazim u pravičnost), sve dok ne ispuni te formalne uslove. Tako da je pravilno odbijena u pogledu tužbenog zahteva. Ali, osnov za to nije ono što Sud navodi.
Evo, odmah pitanje, koje troškove je poslodavac u obavezi da naknadi zaposlenom licu, troškove zajednice života ili troškove prevoza u vezi sa radom?
Da bi ova analiza bila jasna, analiziraću svaki od zaključaka suda.
Dakle, slažem se sa Sudom da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno zaključio da tužilja zasnivanjem vanbračne zajednice nije ispunila formalno propisani uslov za promenu naknade troškova prevoza. Ali, sa razlozima na koje se Sud poziva u obrazloženju svoje odluke se apsolutno ne slažem. Jer su apsolutno besmisleni i nemaju uporište u propisima.
Ono što se ne sme gubiti iz vida je da ako ne obezbedi sopstveni prevoz, poslodavac je u obavezi da zaposlenom licu naknadi troškove prevoza u vezi sa radom.
2. Da li porodični status ima uticaja na troškove prevoza?
Osim što uslovljava neke životne odluke u pogledu izbora mesta stanovanja, što posredno može uticati na izbor mesta rada, generalno ne.
I Sud tu negde pravilno zaključuje, da se izjednačavanje vanbračne i bračne zajednice odnosi samo na bračne i porodične odnose, kao i na prava i obaveze koja iz njih proizlaze, što je regulisano Porodičnim zakonom (“Sl. glasnik RS”, br. 18/2005, 72/2011-dr. zakon i 6/2015). Ali, s druge strane, potpuno je besmisleno reći da se izjednačavanje ovih zajednica ne odnosi i na prava i obaveze supružnika koja su regulisana posebnim zakonima, gde sud verovatno misli na Zakon o radu (“Sl. glasnik RS2, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR, jer ovde je reč o pravu na troškove prevoza koje je regulisano istim. Jer, u smislu radnog odnosa, bitan je jedino status nekog lica kao zaposlenog, a ne njegov porodični status (da li je u braku ili drugoj vrsti zajednice života, ima li supružnika, decu…). Tako da je u konkretnom slučaju, pozivanje na porodični status bespredmetno.
Ali, promena porodičnog statusa može posredno imati uticaja na promenu iznosa troškova prevoza, ako usled toga dođe do promene prebivališta zaposlenog lica.
I tu je “malo” problematično kako Sud tumači porodični status i šta od istog zavisi.
Ovde je reč o priznavanju nekog prava zaposlenom licu u zavisnosti od njegovih ličnih i porodičnih prilika. A zabrana diskriminacije zaposlenih u odnosu na njihove lične prilike (pa i bračni status) osim Ustavom Republike Srbije („Sl. glasnik RS”, br. 98/2006, 115/2021-Amandmani i 16/2022), te posebnim Zakonom o zabrani diskriminacije (“Sl. glasnik RS”, broj 22/2009 i 52/2021), propisana je i članom 18. ZOR.
Sud je u konkrertnom slučaju koji je predmet analize zaključio da zaposlena zasnivanjem vanbračne zajednice nije stekla pravo na izmenjenu naknadu troškova prevoza, a povodom promenjene relacije prevoza, jer zasnivanjem vanbračne zajednice nije promenila bračni status, što je neophodan uslov za ostvarivanje ovog prava u smislu važećeg opšteg akta poslodavca. Pri tom, Sud konstatuje da se, u smislu Ustava i Porodičnog zakona, vanbračna zajednica izjednačava sa brakom. A onda se poziva na odredbe o izdržavanju supružnika i zajedničkoj imovini koje apsolutno nemaju veze sa ovim slučajem. Jer, ne traži se izdržavanje od supružnika niti podela tekovine stečene u zajednici života, već naknada troškova prevoza od poslodavca.
A Sud sam pominje, ono jedino bitno, da postojanje vanbračne zajednice, pa samim tim i promena mesta prebivališta u postupku nisu dokazani. A troškovi prevoza imaju veze jedino sa tim.
S druge strane, Sud ne mora da uzme u obzir nelogičnu, i očigledno neustavnu i nezakonitu odredbu (diskiminatornu), kakva je ona o promeni bračnog statusa kao neophodnom uslovu za ostvarivanje prava na promenu troškova prevoza iz opšteg akta poslodavca.Za odbijanje tužbenog zahtevadovoljno jebilo pozvati se na stav 3. člana 118. ZOR, jer poslodavac nije saglasan sa promenom visine naknade.
3. Umesto zaključka
Ovde je reč o zaključcima jednog apelacionog suda, gde po logici stvari rade iskusnije i bolje sudije, oni koji treba da kontrolišu rad nižih sudova. Ako su oni bolji, šta očekivati od drugih?
Sad je valjda jasno zašto stalno ponavljam, da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“ i zašto me sve zajedno podseća na ono što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“. Čemu sudovi mnogo doprinose. Prvo, zbog uloge koju sudstvo ima u pravnom sistemu, drugo zbog odgovornosti koja iz toga proizlazi.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a