od 2010.

Za koliko zastarevaju potraživanja mobilnih operatera?

Konkretan povod za pisanje ovog i komentara je nešto što čini telekomunikaciona kompanija (u daljem tekstu: operater) koja je u državnom vlasništvu, i to masovno. Razlozi zbog kojih to čini, kao i zašto se ne bi smelo činiti, biće jasni onima koji ovaj tekst pročitaju do kraja.

Naravno, ovim komentarom nikako ne želim nipodaštavati nečije znanje i umeće te kognitivne ili logičke sposobnosti, niti neku konkretnu osobu (ili više njih) izvrgnuti ruglu ili optužiti za nešto. Posredi je samo iznošenje činjenica, te konstatacije i citiranje onoga što je neko učinio ili je negde napisano, onoga što stoji u propisima, te postavljanje retoričkih pitanja. Sva izneta razmišljanja i stavovi predstavljaju  stručnu analizu, te vrednosni sud autora teksta i kritički osvrt, dat u najboljoj nameri u cilju poboljšanja našeg pravnog sistema i bolje zaštite korisnika telekomunikacionih usluga. Jedino to i ništa drugo.

Svi izrazi u tekstu upotrebljeni su rodno i polno neutralno, i generički (označavaju zanimanje, delatnost i sl. a ne konkretnu osobu). Pod izrazom “propis”, podrazumevam svaku vrstu opšteg akta, odnosno akta opšte pravne snage, kako zakone, tako i podzakonske akte (uredbe, pravilnici, odluke…)., te potvrđene međunarodne ugovore i konvencije koji se primenju kod nas.  Skraćenica RS označava Republiku Srbiju, a objašnjenje za druge skraćenice će biti dato pri njihovoj prvoj upotrebi. Svi tekstovi koje navedim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu.

Dakle, u ovom tekstu analiziram „greške“ koje pružaoci telekomunikacioniih usluga (i njihovi pravni zastupnici) namerno ili iz neznanja prave. Inače, svi pružaoci telekomunikacionih usluga se ponašaju slično, a za konkretnog operatera je karakteristično da prednjači u tome, tako da sam se ponašanjem istog bavio u više tekstova (Kakve „greške“ prave mobilni operateri?, Šta je nacionalni saobraćaj u uslugama telefonije?, Kakve su obaveze operatera mobilne telefonije u vezi ugovorenih uslova?, Kakva kaznena dela čine operateri mobilne telefonije?).

1. Šta je bio konkretan problem?

Sve ono o čemu pišem ovde, nastalo je na bazi konkretne situacije u kojoj se našao jedan korisnik usluga.  Znači, za sve što opisujem i navodim postoji pismeni dokaz. Ne snosim bilo kakvu odgovornost ukoliko operater ili advokatska kancelarija koja zastupa istog pretrpe bilo kakvu štetu ovim povodom. Iznošenjem ovoga ne činim nikakvo kazneno delo, već u stvari radim ono na šta me zakon uslovno obavezuje kao profesionalca (obaveštavam javnost o nezakonitom ponašanju), dok me profesionalna etika obavezuje svakako. A lično ću izvršiti svaku zakonsku obavezu ukoliko budem pozvan od bilo kog nadležnog organa u vezi davanja izjave, dostavljanja prepiske, svedočenja i sl., što je, budimo realni, malo verovatno da će se desiti, ako uzmemo u obzir koji operater je posredi.

Korisnik usluga je primio opomenu (pred utuženje, tačnije pokretanje prinudnog izvršenja) od ugledne advokatske kancelarije iz Novog Sada, za par neplaćenih računa za usluge mobilne telefonije iz sredine 2019. god. I da, sporni računi zaista nisu plaćeni. Inače, reč je o malim iznosima od po par stotina din. I naravno, kako je pošten čovek, platio je iste. Ali, ponašanjem operatera, načinom na koji su ga tretirali, i dobijenim objašnjenjima nije bio zadovoljan. Jer, čovek mnogo toga može da oprosti, pa i gubitak novca, ali bezobrazluk ne.

Naime, konkretni korisnik je invalid, teško pokretan, sa multiplikovanim zdravstvenom problemima. Ne pamti najbolje ono što mu se kaže, dakle, mora se podsećati. Telefonski broj o kom je reč, koristi samo kada boravi u svojoj vikendici na planini (obično u toku leta), jer tamo nema dometa drugih mereža, a računi stižu na adresu u Beogradu, tako da ih nije  mogao platiti dok ih fizički ne vidi, te su se dešavala i kašnjenja uplata. Zato je iste godine kada su izdati sporni računi podneo zahtev za prelazak na prepaid. Ono što ga je zbunilo je to što pre nego mu je omogućena promena načina plaćanja, niko nije tražio da prethodno izmiri dospele račune, a u samom tom dokumentu piše da se obavezuje da će dugovanje izmiriti po prijemu računa. Dake, očekivao je račun sa objedinjenim dugovanjem, a mislio je da je sve prethodno izmireno. Čak mu ni saobraćaj nije bio isključen nijednog trenutka, što bi ga upozorilo na problem. Objašnjenje koje je dobijeno od operatera je da nešto u njihovom sistemu nije radilo i da je greška njihova.  I sad neko zbog njihove greške treba da trpi naknadni stres?!?

2. Za koliko zastareva račun za telefon?

Ono što je ovde najveći problem (da ne kažemo bezobrazluk operatera), je činjenica da su sporna potraživanja odavno zastarela, jer su iz 2019. god. Tačka 3) stava 1. Člana 378. Zakona o obligacionim odnosima (“Sl. list SFRJ”, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989, “Sl. list SRJ”, br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020) – u daljem tskstu: ZOO,  je jasna.  Potraživanja za upotrebu telefona koja se naplaćuju u tromesečnim ili kraćim rokovima zastarevaju za jednu godinu. Nesuvislo objašnjenje koje je dobijeno od operatera, da isti ima nekakvu „široku“ delatnost i da se zbog toga primenjuje duži rok zastarelosti, je besmisleno svima koji išta znaju o pravu. Dijapazon delatnosti pružaoca usluge nema nikakvog uticaja na prirodu potraživanja od čega zavisi vreme potrebno na zastarelost. Ovde je reč o uslugama telefonskog saobraćaja, a za njih važi gore navedeno. To su i sudovi više puta potvrdili. Recimo,  Privredni apelacioni sud je na sednici odeljenja održanoj 23. oktobra 2012. god. dao odgovor  na pitanja privrednih sudova, koji je ponovio u presudi  Pž 2227/2012 od 28. novembra 2012. god, (citat):  „[…] usluge mobilne telefonije podrazumevaju pre svega upotrebu telefona, uz druge prateće usluge i naplaćuju se jednom mesečno, te, na osnovu navedenog, potraživanje naknada za ove usluge zastareva u roku od godinu dana […]“.

I kod telefonskih računa nema razlike u odnosu na to ko je korisnik usluga, fizičko ili pravno lice, kao kod potraživanja naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimničarske usluge i za održavanje čistoće, kad se jednogodišnji rok primenjuje samo ako je isporuka odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva.

A prema stavu 2. člana 378. ZOO, zastarevanje teče iako su isporuke ili usluge produžene. Dakle, i kad operater isključi saobraćaj korisniku, to nema uticaja na zastarevanje njegovog prava na naplatu potraživanja.

Inače, zastarelošću potraživanja bavio sam se u komenatrima „Zastarelost potraživanja, Tok vremena potrebnog za nastupanje zastarelosti potraživanja“ i „Rokovi zastarelosti potraživanja“. Ovde ću ukazati samo na ono najbitnije.

Prema članu 360. stav 1. ZOO, zastarelošću prestaje pravo poverioca da zahteva ispunjenje obaveze od dužnika. Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze. Nastupanjem zastarelosti ne prestaje samo pravo iz određenog obligacionog odnosa, već pravo da se zahteva ispunjenje obaveze, odnosno ostvarenje tog prava, što dovodi do toga da se obaveza ne može izvršiti (naplatiti) prinudnim putem, već samo dobrovoljno.

Vreme potrebno za zastarelost novčane obaveze počinje da teče prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze (kada obaveza dospe za plaćanje), konkretno kod računa, protekom roka za plaćanje koji je naveden u računu.

Inače, postoje određene činjenice, odnosno okolnosti čije nastupanje ima za posledicu da zastarelost ne može da počne da teče, tj. koje sprečavaju početak toka zastarelosti ili koje sprečavaju dalji tok, odnosno navršenje roka zastarelosti. To je nešto što se naziva „zastoj zastarevanja“, koji se ogleda u zaustavljanju toka zastarelosti (zastarevanje ne teče), tako što se proteklo vreme ne poništava, već se uračunava u vreme potrebno za zastarelost, a rok zastarelosti nastavlja da teče po prestanku ovih činjenica, odnosno okolnosti.

Za razliku od zastoja zastarelosti, okolnosti koje utiču na prekid zastarevanja isključivo su pravne prirode i predstavljaju pravno relevantne aktivnosti učesnika obligacionog odnosa. Prema članu 392. stav 1. ZOO, posle prekida zastarelost počinje da teče iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost. Tok vremena zastarelosti prekida se kada dužnik prizna dug  ili  podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja (član 388. ZOO). U članu 391. ZOO izričito je propisano da za prekid zastarevanja nije dovoljno da poverilac pozove dužnika (pismeno ili usmeno) da obavezu ispuni, već je neophodno da dođe do strogo formalne procesne radnje poverioca u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja poverioca čijim preduzimanjem nastupa prekid zastarelosti. Dakle, zastarelost teče sve do podnošenja predloga za izvršenje ili tužbe sudu.

A ovo sve je poznato advokatima iz advokatske kancelarije koja zastupa operatera. Objašnjenje dobijeno od predstavnika te kancelarije, da to znaju ali da rade kako klijent zahteva, više je nego problematično u profesionalnom smislu (da ipak ne kažem skandalozno). Jer, Zakon o advokaturi („Sl glasnik RS“, broj 31/2011 i 24/2012-OUS), Kodeks profesionalne etike advokata ( „Sl. glasniku RS“, broj 27/2012 i 159/2020-OUS), Statut Advokatske komore Srbije („Sl. glasnik RS“, br. 85/2011, 78/2012 i 86/2013) i Statut Advokatske komore Vojvodine („Sl. list APV“, br. 36/2012, 23/2013, 52/2015, 50/2017, 22/2019, 44/2020 i „Sl. glasnik RS“, br. 159/2020-OUS i „Sl. list APV“, br. 26/2021), osim o profesionalnim, govore i o etičkim obavezama advokata. Da, skratimo, advokat mora da se ponaša kao profesionalac i da dela u interesu stranke, ne gledajuću na svoj (prevashodno) ekonomski interes. Dakle, dužnost advokata je i da upozori stranku kad nije u pravu, da neko postupanje može napraviti više štete nego koristi i sl.

3. Umesto zaključka – nešto kao savet za korisnike usluga

Što je najgore, i operater zna da su sporna potraživanja zastarela, ali ima interes da se nešto utuži.

Zašto se onda utužuju zastarela potraživanja?Prosto, ono što je u nekom sudskom postupku, u finansijkom izveštaju se pojavljuje na strani prihoda, iako realno neće biti naplaćeno, a koštaće više (zbog uzaludnih troškova). Ali operatera to ne brine, njima je interes da sada našteluju finansijski izveštaj da prikriju pravo stanje koje je katastrofalno. Da bi odložili neizbežno, da neko ne bi postavio pitanje odgovornsoti za javašluk i nerad. Ali, sve dođe na naplatu, pa tako će i sudbina operatera biti onakva kako je zasluženo. 

Na kraju, iako u svojim tekstovima generalno izbegavam da dajem savete, ovde ću reći, bez obzira da li je u nekom slučaju reč o neznanju ili o neverovatnom bezobrazluku, ako ne reagujete nećete ni ostvariti svoja prava. Zato iskoristite sve ono što zakon predviđa. Konkretno, ako vam stigne račun za usluge mobilne telefononije ili za ono što zovu „fiksni“ telefon, stariji od godinu dana, prigovorite da je potraživanje zastarelo i nećete morati da platite bilo šta. Jer, biti pošten,  fin i korektan  prema onima koji to nisu, koji svoj nemar „peglaju“ pozivanjem na poštenje korisnika,  ne donosi ništa. Čiji je interes da se usluga naplati u roku, operatera ili korisnika uluga?  Kako god, štitite sami svoja prava, jer niko drugi to neće činiti.

Izvor: Izvod iz propisa je preuzet iz programa „Propis Soft“ – Redakcija Profi Sistem Com.

Najnoviji tekstovi