Jeste sigurno, samo je pitanje koja prava imaju oni koji vrše takav rad.
Ovaj i povezani tekst „Može li stručno osposobljavanje i usavršavanje postati radni odnos?” su ekstrakti iz stručnog komentara „Kada stručno osposobljavanje i usavršavanje može postati radni odnos?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija u broju 139, mart 2026. god. Suštinski isti tekst, sa malim modifikacijama (zbog profila čitalaca), objavljen je u časopisu Rad, prava i obaveze, u broju 20., jun 2025., pod nazivom “Da li stručno osposobljavanje i usavršavanje može prerasti u radni odnos?“.
Inače, sve ograde date u napomeni na stranici „PRAVILA KORIŠĆENJA PRAVNOG PORTALA“, odnosno koje sam davao u prethodnim autorskim tekstovima objavljenim na Pravnom portalu (u vezi očekivanja, namera, motiva, svrhe i manira pisanja teksta, odsustva namere izvrgavanja ruglu i optuživanja, upotrebe izraza i skraćenica te rodne i polne neutralnosti upotrebljenih izraza, o tome šta predstavlja izneto, itd.), važe i ovde.
Svi tekstovi koje navodim dostupni su (ili će biti uskoro) na Pravnom portalu (u celini ili u delovima, kao ekstrakti).
1. Šta je to stručno osposobljavanje i usavršavanje?
Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju predviđen je članom 201. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR, u odseku 4) istoimenog naziva, u delu “XVIII. POSEBNE ODREDBE”, odeljak “1. Rad van radnog odnosa”, kao poseban oblik radnog angažovanja lica van radnog odnosa. Zbog važnosti za ovo razmatranje, citiraću navedni član u celosti:
“Ugovor o stručnom osposobljavanju može da se zaključi, radi obavljanja pripravničkog staža, odnosno polaganja stručnog ispita, kad je to zakonom, odnosno pravilnikom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci.
Ugovor o stručnom usavršavanju može da se zaključi, radi stručnog usavršavanja i sticanja posebnih znanja i sposobnosti za rad u struci, odnosno obavljanja specijalizacije, za vreme utvrđeno programom usavršavanja, odnosno specijalizacije, u skladu sa posebnim propisom.
Poslodavac može licu na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju da obezbedi novčanu naknadu i druga prava, u skladu sa zakonom, opštim aktom ili ugovorom o stručnom osposobljavanju i usavršavanju.
Novčana naknada iz stava 3. ovog člana ne smatra se zaradom u smislu ovog zakona.
Ugovor iz st. 1. i 2. ovog člana zaključuje se u pisanom obliku.”.
Vidmo da, iako naslov odseka upućuje na nešto drugo, u stvari, reč je o dve vrste ugovora.
Ugovor o stručnom osposobljavanju se zaključuje radi obavljanja pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita, znači u onim profesijama gde je potrebno da neko lice za samostalan rad u struci ima položen stručni ispit, tj. neku vrstu licence. Resorno ministarstvo (nazivano različito u raznim periodima: Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja) u svom mišljenju br. 011-00-287/2011-02 od 13. aprila 2011. god. kaže, da bi poslodavac sa određenim licem zaključio ugovor o stručnom osposobljavanju, potrebno je da se radi o poslovima za koje je zakonom ili pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova kod poslodavaca predviđeno obavljanje pripravničkog staža i polaganje pripravničkog ispita za lica koja poseduju određeni stepen i vrstu stručne spreme a nemaju radnog iskustva.
Ovde moram nešto dodatno da pojasnim. Poslodavac može radi obavljanja pripravničkog staža da sa pripravnikom zaključi ugovor o radu ili ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, rad obavljen po oba ova ugovora se uračunava u pripravnički staž, što je u svom mišljenju br. 011-00-01308/2006-02 od 18. decembra 2006. potvrdilo i resorno ministarstvo. Jer, prema članu 47. poslodavac može da zasnuje radni odnos sa licem koje prvi put zasniva radni odnos, u svojstvu pripravnika, za zanimanje za koje je to lice steklo određenu vrstu i stepen stručne spreme, ako je to kao uslov za rad na određenim poslovima utvrđeno propisom. Ovo se odnosi i na lice koje je radilo kraće od vremena utvrđenog za pripravnički staž u stepenu stručne spreme koja je uslov za rad na tim poslovima. Pripravnički staž traje najduže godinu dana, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Za vreme pripravničkog staža, pripravnik ima pravo na zaradu i sva druga prava iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu. Dakle, pripravnik može da bude u radnom odnosu.
S druge strane, ugovor o stručnom usavršavanju se zaključuje da bi se neko lice osposobilo da radi određeni posao, ili zbog specijalizacije – dodatnog usavršavanja.
Resorno ministarstvo u svom mišljenju br. 011-00-23/2016-02 od 8. februara 2016. god. kaže, ugovor o stručnom usavršavanju može se zaključiti samo ukoliko je posebnim propisom utvrđen program stručnog usavršavanja, dok u mišljenju br. 011-00-324/2014-02 od 17. novembra 2014. god. kaže da se lica koja imaju položen stručni ispit mogu angažovati po osnovu ugovora o stručnom usavršavanju samo ukoliko postoji ovaj program.
U daljem tekstu navodiću stručno osposobljavanje i usavršavanje kao generički izraz za obe vrste ugovora. Dakle, ukoliko ne naglasim drugačije, da se nešto odnosi samo na jednu vrstu ugovora, sve što kažem odnosi se i na osposobljavanje i na usavršavanje.
Resorno ministarstvo u svom mišljenju br. 011-00-00223/2008-02 od 11. aprila 2008. god. kaže da trajanje stručnog osposobljavanja i usavršavanja treba da bude vremenski ograničeno, kako ne bi došlo do zloupotrebe zakona.
Sadržina ugovora o stručnom osposobljavanju i usavršavanju nije propisana, već je to na ugovornim stranama. Prema mišljenju resornog mnistarstva br. 011-00-399/2012-02 od 06. februara 2013. god., ovaj ugovor treba da sadrži: podatke o ugovornim stranama, predmet stručnog osposobljavanja odnosno usavršavanja, rok na koji se zaključuje ugovor, prava i obaveze ugovornih strana, razloge za otkaz pre isteka ugovora i otkazni rok, a mogu se ugovoriti novčana naknada i druga prava lica koje se stručno osposobljava ili usavršava.
2. Da li je stručno osposobljavanje i usavršavanje volonterski rad?
Ovde moram da razjasnim nešto. Stručno osposobljavanje ili usavršavanje nije isto što i volontiranje, iako mnogi pogrešno koriste ili zloupotrebljavaju ugovore o volonterskom radu, ne bi li izbegli plaćanje naknade za rad i druge obaveze. Prema članu 2. Zakona o volontiranju (“Sl. glasnik RS”, broj 36/2010), volontiranje je organizovano dobrovoljno pružanje usluge ili obavljanje aktivnosti od opšteg interesa, za opšte dobro ili za dobro drugog lica, bez isplate novčane naknade ili potraživanja druge imovinske koristi, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Član 3. istog zakona, decidno kaže da se kao volontiranje ne smatra vreme provedeno na stručnom osposobljavanju i usavršavanju ili na praktičnom radu bez zasnivanja radnog odnosa.
Ono što se dešava u praksi je da se zloupotrebljavaju i ugovori o osposobljavanju i usavršavanju i oni o volonterskom radu, tako da se kombinovanjem istih često prikriva radni odnos. Da, u nekim situacijama se mogu kombinovati ove dve vrste ugovora, ali ne uvek. Ono što je bitno je da ovi ugovori imaju različit cilj i predmet. Jednima je cilj nečije stručno osposobljavanje a drugim besplatno pružanje neke usluge ili obavljanje aktivnosti od opšteg interesa.
To je Vrhovni kasacioni sud (sada znan kao Vrhovni sud, zato u daljem tekstu: VS) negde objasnio (pokušao) u svojoj presudi, Rev2 1082/2016 od 16. marta 2017. god. u čijem obrazloženu kaže (citat): „[…] Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, koje drugostepeni sud nije izmenio, tužilja je sa tuženim […] zaključila Ugovor o stručnom osposobljavanju nezaposlenog lica – pripravnika, na poslovima socijalnog rada – pripravnika volontera, sa trajanjem od 12 meseci […] Po završetku pripravničkog staža, tužilji je […] izdata potvrda da je u navedenom periodu obavljala pripravnički staž u svojstvu volontera, kao rad van radnog odnosa, i osposobila se za obavljanje osnovnih stručnih poslova u socijalnoj zaštiti. […] Tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o stručnom osposobljavanju u svojstvu pripravnika – volontera. […] Ugovor koji je tužilja sa tuženim zaključila, i koji je naslovljen kao Ugovor o stručnom osposobljavanju nezaposlenog lica, ima za cilj stručno osposobljavanje, odnosno sticanje uslova za polaganje stručnog ispita. […]“.
Kako god, ponoviću, tumači se sadržaj a ne naslov ugovora. Kako god neko nazvao neki odnos, potrebno je istražiti suštinu istog a ne uzimati kao presudno formu u koju je “upakovano”.
U konkretnom slučaju cilj ugovora je bio obavljanje pripravničkog staža, odnosno stručno osposobljavanje nekog lica radi sticanja uslova za polaganje stručnog ispita. I to lice je pristalo da radi volonterski, što je možda i moguće, ako poslove socijalne zaštite posmatramo kao usluge ili aktivnosti od opšteg interesa. Međutim, u konkretnom slučaju je bilo problematično nešto drugo, što je VS konstatovao a zanemario pri donošenju odluke, o čemu će biti reči kasnije.
Kako god, ko god obalja faktički rad mora imati nekakav ugovor, jer tačkom 1) stava 1. člana 273. ZOR predviđena je velika novčana kazna za poslodavca sa svojstvom pravnog lica i odgovorno lice, tj. zastupnik istog(direktor), ako sa licem koje radi nije zaključen ugovor o radu ili drugi ugovor u smislu ovog zakona.
3. Umesto zaključka – dalja priča sledi
Ovde sam objasnio o čemu je reč, a u tekstu „Može li stručno osposobljavanje i usavršavanje postati radni odnos?“ ću se pozabaviti pitanjima da li je lice na stručnom osposobljavanju i usavršavanju u radnom odnosu, kada postoji fikcija zasnivanja radnog odnosa i kada stručno osposobljavanje i usavršavanje prerasta u radni odnos?
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.