Naravno da ne, jer na njemu je odgovornost za pravilno sprovođenje postupka i teret dokazivanja postojanja prekršaja, o čemu sam pisao “Zašto sud nema obavezu da pomaže izdavaocu prekršajnog naloga?”. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Konkretan povod za pisanje ovog i povezanog komentara su zaključci Prekršajnog apelacionog suda (u daljem tekstu: Sud) izneti u obrazloženju svoje presude 10Prž 8161/2024 od 10. aprila 2024. god., čije sam delove citirao u “Zašto sud nema obavezu da pomaže izdavaocu prekršajnog naloga?”.
Ti zaključci potvrđuju ono na šta sam više puta ukazivao u svojim radovima i pisanim odbranama koje izrađujem. Znači, povod u pozitivnom kontekstu, nasuprot uobičajenom kada sam kritički nastrojen prema zaključcima sudova, što je na moju veliku žalost, jer više bih voleo da ističem ono što je dobro i pravilno nego da kudim. Ali, šta sad.
Iako može da liči na to, ni ovaj komentar nije nikakvo likovanje, naprosto hteo sam da ukažem na pravilna razmišljanja. Činjenica da se ti stavovi podudaraju sa onim što godinama iznosim u stručnim komentarima i pisanim odbranama koje izrađujem (da je obaveza izdavaoca prekršajnog naloga da pribavi dokaze i dokaže sve, a ne da im sud pomaže u tome), nije od prevelikog značaja. Ili možda jeste?
U komentaru “Zašto sud nema obavezu da pomaže izdavaocu prekršajnog naloga” sam razmotrio pitanja da li su stranke u postupku jednake, te na kome je teret dokazivanja u postupku?
Ovde ćemo razmotriti, da li izdavalac naloga može biti neuk?
1. Da li izdavalac naloga može biti neuk?
Sud u citiranoj presudi kaže da izdavalac naloga nikako ne može biti neuka stranka kojoj se može pružiti pomoć. Član 90. Zakona o prekršajima (“Sl. glasnik RS”, broj 65/2013, 13/2016, 98/2016-OUS, 91/2019-dr.zakon, 91/2019 i 112/2022-OUS) – u daljem tekstu: ZOP kaže, sud je dužan da se stara da neznanje ili neukost stranaka ne bude na štetu njihovih prava, ali, prekršajni nalog može izdati samo ovlašćeno službeno lice a za njih važe neka strožija pravila. Jer, ovde pričamo o dužnosti profesionalne pažnje, o standardu u postupanju.
ZOP u članu 87. koji govori o zakonitosti u izricanju sankcija, kaže da izuzetno novčanu kaznu prekršajnim nalogom može izreći ovlašćeni organ, odnosno ovlašćeno lice, u skladu sa zakonom. Definiciju ovlašćenog organa u smislu procesuiranja prekršaja imamo u članu 179. ZOP. Tamo se kaže, ovlašćeni organi su: organi uprave, ovlašćeni inspektori, javni tužilac i drugi organi i organizacije, koje vrše javna ovlašćenja u čiju nadležnost spada neposredno izvršenje ili nadzor nad izvršenjem propisa u kojima su prekršaji predviđeni.
Za ovlašćena službena lica koja vrše izdavanje prekršajnog naloga i druge službene radnje pretpostavka je da poznaju propise i da su stručni (da imaju propisanu stručnu spremu, znanje, iskustvo… to je uslov za obavljanje posla. Postupajuće službeno lice mora da zna (zakonska pretpostavka za obavljanje dužnosti, da poznaje propise), to je standard. I ne sme sebi da dozvoli nemar ili nehat. Sudovi se inače slažu oko toga da je nepravilan rad organa ili službenog lica svako činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja posla, da postoji kada organ svoj posao nije obavio na način kako se to od istog, u datoj situaciji i datim okolnostima, očekivalo. U šta spada i pogrešna primena propisa, pogotovo u smislu procedura. Od službenog lica se očekuje da svoj posao obavi u skladu sa propisima.
A o tome šta službena lica u stvari čine kad svoj posao ne obave onako kako se od njih očekuje pisao sam npr. u “Šta u stvari čine postupajući službenici koji nepravilno sprovode procedure?”.
2. Umesto zaključka
Dakle, prekršajni sud nije u obavezi da radi ono što je posao podnosioca zahteva za pokretanje prekršajnog postupka odnosno izdavaoca prekršajnog naloga niti da im pruža pomoć. A zašto to sudije čine u praksi, to je pravo pitanje.
Iako svoje komentare uglavnom završavam konstatacijom da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“, te da me sve zajedno podseća na ono što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“, ovde moram biti malo pozitivniji.
Jer, koliko god ne bili sujetni (jer sujeta obično dolazi iz neznanja), uvek prija kad se potvrdi da ste u pravu. Ali ponavljam, poenta ovog komentara nije likovanje, već konstatacija da u našem pravosuđu još uvek ima onih koji su profesionalci, koji nešto znaju, prate rad drugih i ne boje se da rade svoj posao kako valja. Ovaj komentar i povezani komentar su pohvala za takve, i apel ostalima da se ugledaju na njih.
Koliko god neko nipodaštavao rad prekršajnih sudova, moram istaći da su prekršaji daleko najčešći oblik kaznenih dela, gde se od kazni u budžetu prikupljaju ogromna sredstva. Tako da, iako su to samo “obični prekršaji”, oni predstavljaju upravo situacije u kojoj se najbolje dokazuje nezavisnost sudstva i vladavina prava.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.