Da, kada se pokuša izigravanje zakona, a steknu se potrebni uslovi, iako neki sudovi tvrde drugačije. U svojim radovima sam nebrojeno puta ponovio da se pojedine norme ne smeju tumačiti kao izolovane, već da se propisi moraju čitati u celini, ne zaboravljajući da je pravni poredak jedinstven, da se propisi međusobno dopunjuju.
Iako se bavim specifičnom vrstom radnog angažovanja van radnog odnosa, u suštini i ovde pišem o nomotehnici, jedinstvenosti pravnog poretka, pravilima, logici i problemima kod pisanja i tumačenja propisa, o čemu sam pisao sam u tekstu „Koliko je važno ono što piše u propisu?”.
U komentaru “Da li je stručno osposobljavanje i usavršavanje nekakav rad?” sam pojasnio o čemu je reč, šta u stvari predstavlja stručno osposobljavanje i usavršavanje, da to nije volonterski rad, iako se ti ugovori često pogrešno koriste i zloupotrebljavaju. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Ovde ću se pozabaviti ostalim važnim pitanjima.
1. Da li je lice na stručnom osposobljavanju i usavršavanju u radnom odnosu?
Ne, iz samih postavki Zakona o radu (“Sl. glasnik RS“, br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) – u daljem tekstu: ZOR, odeljka gde se nalazi član 201. itd., jedno je jasno. I osposobljavanje i usavršavanje predstavljaju rad van radnog odnosa. Resorno ministarstvo (nazivano različito u raznim periodima: Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja) u svom mišljenju br. 011-00-00557/2014-02 od 26. septembra 2014. god. decidno kaže (citat): „[…] Ugovor o stručnom osposobljavanju i ugovor o stručnom usavršavanju su ugovori kojima se ne zasniva radni odnos već predstavljaju rad van radnog odnosa. […]”.
A Apelacioni sud u Beogradu u svojoj presudi Gž1 7/2022 od 15. maja 2024. god. gde kaže (citat): „[…] Tužilac je bio upoznat sa ovakvim vidom angažovanja koje ne predstavlja radni odnos i pristao je da se osposobljava i usavršava. To je potvrđivao potpisivanjem svih navedenih ugovora. Lica angažovana po ovakvim ugovorima nemaju status zaposlenih lica, a da bi se ispunili uslovi iz člana 32 stav 2 Zakona o radu tj. da bi se smatralo da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad potrebno je da je između poslodavca i zaposlenog uspostavljen odnos koji ima sve karakteristike i elemente radnog odnosa. Za to je, između ostalog, neophodno i da postoji nesporna saglasnost poslodavca za uspostavljanjem takvog rada jer poslodavac odlučuje o potrebi za zapošljavanjem, a da bi ovakav rad doveo do uspostavljanja radnog odnosa na neodređeno vreme isti mora imati sve elemente efektivnog radnog odnosa u pogledu kvaliteta rada, kvalifikacija i kontinuiteta, vrste poslova koje obavljaju, kao i prava i odgovornosti koje proizlaze iz radnog odnosa. U konkretnoj situaciji, tuženi sa tužiocem nije zaključio ugovor o radu, već radi stručnog osposobljavanja i usavršavanja tužioca i tužilac je to prihvatao. […] Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju iz člana 201 Zakona o radu nije osnova za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vreme[…]“.
Apelacioni sud u Beogradu je isto zaključio i ranije, u presudi br. Gž1 217/2019 od 22. februara 2019. god.
To isto negde kaže i Vrhovni kasacioni sud (sada znan kao Vrhovni sud, zato u daljem tekstu: VS) u presudi Rev2 217/2015 od 09. jula 2015. god.
Ovde moram da kažem, ne slažem se sa Apelacionim sudom u Beogradu da mora da postoji nesporna saglasnost poslodavca za uspostavljanjem radnog odnosa, jer ako je reč o zloupotrebi ugovora, o kakvoj saglasnosti je reč? Pa taj ugovor se i zaključuje da bi se prikrilo pravo stanje stvari. Nebitno, ovaj sud svojim zaključcima u istoj presudi negde sam opovrgava to, tako da mislim da je reč o nespretnoj formulaciji, da se rečeno odnosi na načelni princip.
Da lica angažovana po ovakvim ugovorima nemaju status zaposlenih lica resorno ministarstvo je reklo i u mišljenju br. 011-00-00223/2008-02 od 11. aprila 2008. god., ali i da ne postoji obaveza isplate novčane naknade angažovanom licu, osim ako to nije predviđeno ugovorom, u kom slučaju postoji obaveza da se plaća doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalnog oboljenja. A poslodavac može da licu sa kojim je zaključio ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju da obezbedi i druga prava.
Inače, navedena mišljenja su mi posebno zanimjiva, jer se razlikuju od opšteg manira gde se samo citiraju odredbe propisa. Ovde bar imamo jasne zaključke.
Inače, da se na ove ugovore plaćaju doprinosi za obavezno socijalno osiguranje ukoliko angažovano lice ostvaruje naknadu za svoj rad, potvrdilo je i Ministarstvo finansija, u svom mišljenju br. 011-00-224/2017-04 od 18. maja 2017. god.
Rečeno znači da, iako nisu u radnom odnosu, lica angažovana po ugovorima stručnom osposobljavanju i usavršavanju, pod određenim uslovima ostvaruju prava po osnovu obaveznog socijalnog osiguranja.
2. Kad postoji fikcija zasnivanja radnog odnosa?
Dakle, zaključenjem ugovora o stručnom osposobljavanju i usavršavanju ne zasniva se radni odnos. To je generalna postavka stvari. Naravno, ukoliko ne dođe do izigravanja zakona, tj. zloupotrebe prava. Jer, kao i uvek, u svakom konkretnom slučaju moraju se ceniti okolnosti istog, a ne linearno primenjivati opšte pravilo. A to se najčešće čini. I to je tema ovde.
Opet se vraćamo na gore rečeno, da je potrebno istražiti suštinu ugovornog odnosa i kakve su namere imale ugovorne strane pri zaključenju ugovora.
To pokušava da objasni Apelacioni sud u Beogradu u pominjanoj presudi Gž1 7/2022 kad, uprkos prethodnoj konstataciji da ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju nije osnova za zasnivanje radnog odnosa,kaže (citat):
“[…], a ako je to lice nastavilo da radi po isteku roka na koji je taj ugovor zaključen, prezumpcija prerastanja u radni odnos na neodređeno vreme bi nastala danom stupanja na rad bez zaključenog ugovora o radu po isteku roka iz ugovora o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, što ovde nije slučaj […]“.
Jer, prema članu 30. ZOR, radni odnos zasniva se ugovorom o radu koji zaključuju zaposleni i poslodavac.
Stav 1. člana 32. ZOR, govori o formi i o vremenu zaključenja tog ugovora, jer kaže da se isti zaključuje pre stupanja zaposlenog na rad i obavezno u pisanom obliku. A stav 2. istog člana predviđa,da u suprotnom slučaju (kad poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenim pre stupanja na rad), smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad. Jer, prema članu 34. ZOR, zaposleni ostvaruje prava i obaveze iz radnog odnosa danom stupanja na rad.
Sudovi su na jasnom stanovištu po ovim pitanjima, da ova pravna fikcija omogućava da radni odnos nastane i bez zaključenja ugovora u pisanom obliku, te da zaposleni danom stupanja na rad zasniva radni odnos na neodređeno vreme. A da je ista ustanovljena u cilju izbegavanja zloupotrebe prava od strane poslodavca. To kažu npr. Apelacioni sud u Novom Sadu, u presudama Gž1 3512/2016 od 5. decembra 2016. god. i Gž1 3754/2012 od 5. juna 2013. god., Apelacioni sud u Beogradu, u Presudi Gž1 1100/2021 od 28. septembra 2021. god., Apelacioni sud u Nišu, u Presudi 7Gž1 2426/2014 od 23. jula 2014. god. i 18Gž1 1677/2012 od 15. oktobra 2012. god., te VS u presudama Rev2 3177/2017 od 31. oktobra 2018. god., Rev2 827/2015 od 27. oktobra 2015. god., Rev2 62/2015 od 9. septembra 2015. god. i Rev2 761/2012 od 23. januara 2013. god.
Dakle, u određenim slučajevima kod angažovanja po ugovorima o stručnom osposobljavanju i usavršavanju može postojati fikcija radnog odnosa.
Stalno ponavljam, ugovor o radu, ugovor kao i svaki drugi, a radni odnos je ugovorni odnos. Isto važi za sve druge ugovore, pa i one o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, ili volontiranju, A sve u vezi ugovora (pravila, zaključenje, raskid, ispunjenje i prestanak obaveza…) propisano je Zakonom o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“ br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020), u daljem tekstu: ZOO. Sudovi stalno podsećaju na to, te na supsidijernu primenu pravila obligacionog prava u materiji radnih odnosa, npr, Apelacioni sud u Nišu u presudi Gž1 3567/2017 od 7. juna 2018. god.
Tako, član 26. ZOO kaže, ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28. ZOO kaže, volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, a izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Stav 2. člana 27. ZOO, predviđa da, odredbe propisa kojima se, delimično ili u celini, određuje sadržina ugovora sastavni su delovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mesto ugovornih odredbi koje nisu u saglasnosti sa njima. Zato stalno podsećam šta piše u ZOR i ostalim propisima.
I to jeste tako, ali postoje i neka osnovna načela u ZOO, koja su iznad posebnih odredbi. Kao najvažnije, ZOO u članu 12. kaže, u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja. To recimo znači da sesuprotna strana ne sme dovoditi u zabludu i sl. Zabrana zloupotrebe prava propisana je članom 13. ZOO, koji kaže, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, što recimo kaže Apelacioni sud u Nišu u pominjanoj presudi Gž1 3567/2017, te veoma skoro, VS u presudi Rev2 324/2025 od 19. marta 2025. god.
I zato, Apelacioni sud u Beogradu u pominjanoj presudi br. Gž1 217/2019 kaže da je sud dužan da kao prethodno pitanje, utvrdi da li je u konkretnom slučaju ovakav ugovor zaključeni kao prividan, tj. da li se time prikriva neki drugi ugovor, te da li su ispunjeni uslovi za pravnu valjanost tog drugog ugovora.
Dakle, ne sme biti zloupotrebe i prikrivanja radnog odnosa ugovorima o stručnom osposobljavanju i usavršavanju.I zato sam rekao ono na samom početku. Svaki konkretan slučaj mora se posmatrati sam za sebe.
Tako da, iako je VS načelno u pravu kad u presudi Rev2 1082/2016 od 16. marta 2017. god. čiji su delovi citirani u “Da li je stručno osposobljavanje i usavršavanje nekakav rad?”, kaže da se kod ugovora o stručnom osposobljavanju ne može primeniti fikcija o postojanju radnog odnosa, zaboravlja da mora sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja, pogotovo ono što je sam konstatovao. Naime, sam VS kaže da je nakon isteka tog ugovora, tužilja nastavila da dolazi u prostorije tuženog i obavlja iste poslove, sve do podnošenja tužbe. Što će reći da je obavljala faktički rad bez valjanog ugovora, i da joj je zbog toga moralo biti utvrđeno postojanje radnog odnosa, ako ni zbog čega drugog.
3. Umesto zaključka
Za kraj ponoviću. Poenta ovog i svih komentara koje pišem je apel za postavku stvari onako kako bi to trebalo biti, dakle, uređenje pravnog sistema, a ne kritika radi kritike, dokazivanja ko je u pravu, “pametovanja” i sl. Zato, iako se to čini uzaludnim, u svojim tekstovima neprestano ukazujem na ono u čemu zakonodavna vlast, sudovi, tužilaštva, državni organi, nezavisna regulatorna tela i svi ostali, neprestano greše u pisanju i tumačenju propisa.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.