Uvod
Zaštita imovine poslodavca predstavlja jedan od osnovnih elemenata svakog radnog angažovanja. Međutim, kada štetu (poput krađe ili uništenja imovine) prouzrokuje lice angažovano van radnog odnosa, pravna situacija se značajno razlikuje od one u kojoj učestvuje zaposleni.
Budući da se na ove slučajeve ne primenjuju direktno odredbe Zakona o radu o disciplinskoj odgovornosti, neophodno je precizno definisati ugovorne i procesne mehanizme kojima poslodavac može zaštititi svoja prava i nadoknaditi nastalu štetu.
Prava poslodavca kod štete izazvane krađom od strane izvršioca posla
Privremeni i povremeni poslovi svrstani su u glavu XIII Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017, 95/2018-aut.tumačenje i 109/2025-dr. zakon) koja nosi naziv POSEBNE ODREDBE, u odeljku 1. Rad van radnog odnosa u okviru čl. 197. na sledeći način:
“Poslodavac može za obavljanje poslova koji su po svojoj prirodi takvi da ne traju duže od 120 radnih dana u kalendarskoj godini da zaključi ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa:
nezaposlenim licem;
zaposlenim koji radi nepuno radno vreme – do punog radnog vremena;
korisnikom starosne penzije. Ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje se u pisanom obliku.”
Iz navedenog člana jasno je trajanje ugovora, pravna priroda poslova, forma ugovora i koje lice može biti radno angažovano ovim ugovorom.
Ovome dodajemo da je iz odeljka u kom je član svrstan jasno da se radi o radu van radnog odnosa, odnosno radu za koji se ne zasniva radni odnos. Navedeno je vrlo važno zbog činjenice da radno angažovano lice zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima ne stiče status zaposlenog, a što znači da nema prava i obaveze koje su Zakonom o radu namenjene zaposlenom.
Čl. 163. Zakona o radu je propisano: „Zaposleni je odgovoran za štetu koju je na radu ili u vezi s radom, namerno ili krajnjom nepažnjom, prouzrokovao poslodavcu, u skladu sa zakonom.“ Istim članom je dalje propisano: „Postojanje štete, njenu visinu, okolnosti pod kojima je nastala, ko je štetu prouzrokovao i kako se naknađuje – utvrđuje poslodavac, u skladu sa opštim aktom, odnosno ugovorom o radu. Ako se naknada štete ne ostvari u skladu sa odredbama stava 5. ovog člana, o naknadi štete odlučuje nadležni sud.“
Imajući u vidu da lice koje obavlja privremene i povremene poslove nije zaposleni u smislu Zakona o radu, postupak za utvrđivanje odgovornosti poslodavac može da utvrđuje ukoliko je tako nešto predviđeno ugovorom o obavljanju privremenih i povremenih poslova.
Ukoliko nije predviđeno ugovorom, protiv lica koje obavlja privremene i povremene poslove može se podneti krivična prijava i raskinuti ugovor ukoliko su ispunjeni uslovi za to, koje uslove je takođe trebalo predvideti ugovorom. Sud će poslodavca uputiti da imovinskopravni zahtev ostvari u parnici.
Zaključak
Kod ugovora o privremenim i povremenim poslovima, poslodavac nema na raspolaganju internu proceduru za naknadu štete kakvu ima kod zaposlenih, osim ako je takva procedura izričito dogovorena u samom ugovoru.
U slučaju težih povreda poput krađe, poslodavcu preostaje podnošenje krivične prijave i pokretanje parničnog postupka pred nadležnim sudom radi naknade štete.
Ovo još jednom potvrđuje da je ugovor o privremenim i povremenim poslovima akt koji mora biti veoma precizno formulisan, jer se u suprotnom ostvarivanje prava poslodavca znatno usporava i otežava kroz sudske postupke.
NAPOMENA: Ovaj i povezani tekstovi predstavljaju ekstarkt iz stručnog komenatara “Privremeni i povremeni poslovi, Sporna pitanja”, objavljenom u časopisu “Rad, prava i obaveze”, februar 2026.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.