Narodna skupština Republike Srbije usvojila je 10. jula 2026. godine Zakon o roditeljima negovateljima i negovateljima, koji je istog dana objavljen u „Službenom glasniku RS”, broj 63/2026. Ovaj zakon, čija primena počinje 1. oktobra 2026. godine, predstavlja značajan iskorak u sistemskom regulisanju statusa i prava lica koja svakodnevno pružaju negu najosetljivijim kategorijama stanovništva.
U nastavku donosimo sažetu analizu ključnih instituta i novina koje ovaj zakon uvodi u domaći pravni sistem.
Pojam i status „roditelja negovatelja” i „negovatelja”
Zakon jasno razgraničava i definiše ove dve kategorije korisnika:
Roditelj negovatelj-Roditelj ili staratelj koji živi u zajedničkom domaćinstvu sa maloletnim detetom ili punoletnom osobom kojoj je, usled telesnog/senzornog oštećenja, intelektualnih poteškoća ili zdravstvenog stanja, utvrđeno pravo na uvećani dodatak za pomoć i negu drugog lica i koja je potpuno zavisna od tuđe nege. Ukoliko u porodici ima dvoje ili više ovakvih lica, status mogu ostvariti oba roditelja.
Član porodice kao negovatelj-Ukoliko su roditelji umrli, nepoznati ili usled sopstvenog psihofizičkog stanja nisu u mogućnosti da pružaju negu (a nije uspostavljeno starateljstvo drugog lica), status negovatelja može steći punoletni član porodice (supružnik, vanbračni partner, srodnik u pravoj liniji ili pobočni srodnik do drugog stepena) pod uslovom zajedničkog domaćinstva.
Uslovi za sticanje statusa i starosna granica
Pravo na ovaj status može ostvariti punoletno, poslovno sposobno lice koje je državljanin RS, ima isto prebivalište i zajedničko domaćinstvo sa korisnikom nege, i sposobno je za pružanje nege.
Ključni uslov je da lice nije u radnom odnosu, ne obavlja preduzetničku ili profesionalnu delatnost, niti je korisnik penzije. Zakon postavlja i gornju starosnu granicu – status se priznaje najduže do navršene 65. godine života.
Zakon takođe propisuje i eliminacione uslove: status ne može dobiti lice lišeno roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti, lice čiji je štićenik smešten u ustanovu socijalne zaštite ili hraniteljsku porodicu, kao i lice koje je pravosnažno osuđivano ili se protiv njega vodi postupak za taksativno navedena krivična dela (protiv života i tela, polne slobode, braka i porodice).
Pravo na novčanu naknadu i socijalno osiguranje
Ovo je ključni ekonomski aspekt zakona. Korisnici stiču pravo na:
–Mesečnu naknadu u iznosu od 65.000 dinara (u neto iznosu, bez poreza i doprinosa).
–Plaćene doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) i obavezno zdravstveno osiguranje, koji se obezbeđuju iz budžeta Republike Srbije.
–Usklađivanje naknade; Iznos se usklađuje jednom godišnje (1. marta) sa nominalnom stopom rasta prosečne zarade u RS u prethodnoj godini.
Izuzetno je važna odredba prema kojoj ovo pravo ne isključuje pravo samog deteta/odraslog lica da paralelno ostvaruje pravo na novčanu socijalnu pomoć, uvećani dodatak za tuđu negu i pomoć, kao i druga socijalna davanja.
Procedura i mehanizmi kontrole
Postupak se pokreće zahtevom koji se podnosi centru za socijalni rad ili elektronskim putem kroz novu elektronsku evidenciju.
Centar donosi rešenje u roku od 15 dana od kompletiranja dokumentacije. Nakon konačnosti rešenja, prava i obaveze se preciziraju ugovorom sa Ministarstvom nadležnim za socijalnu zaštitu.
Zakon predviđa izuzetno strogu kontrolu radi sprečavanja zloupotreba:
-Mesečna automatska provera- Ministarstvo svakog meseca, pre isplate, elektronskim putem i razmenom podataka sa državnim registrima po službenoj dužnosti proverava ispunjenost uslova (npr. da li se negovatelj zaposlio ili ostvario penziju).
-Trogodišnja revizija- Centri za socijalni rad vrše terensku promenu i proveru ispunjenosti uslova jednom u 24 meseca (tokom oktobra i novembra).
Prestanak prava i specifične situacije
Pravo na status i naknadu prestaje po sili zakona u slučajevima gubitka poslovne sposobnosti, zapošljavanja, odlaska u penziju, navršenih 65 godina života ili izdržavanja kazne zatvora.
Kao humana i socijalno opravdana mera, zakon predviđa da u slučaju smrti deteta, odnosno štićenika, pravo roditelja/negovatelja na novčanu naknadu i doprinose produžava da teče još šest meseci od dana nastupanja smrti.
Nedostaci
Zakon o roditeljima negovateljima i negovateljima predstavlja sistemsko rešenje koje konačno formalizuje i pravno i ekonomski vrednuje celodnevni rad i žrtvu članova porodice koji brinu o najugroženijim članovima društva. Sa stanovišta socijalnog prava, zakon uspešno balansira između finansijske podrške (kroz neto naknadu i doprinose) i rigidne administrativne kontrole (kroz mesečne provere državnih registara), čime se postavlja stabilan osnov za budući razvoj ove oblasti u Srbiji.
Iako ovaj zakon donosi dugoočekivano i sistemsko rešenje za osetljivu kategoriju stanovništva, dublja pravna i praktična analiza otkriva nekoliko ključnih mana, praznina i potencijalnih problema u primeni:
1. Diskriminacija po osnovu starosne granice (65 godina)
Zakon izričito propisuje da pravo na status roditelja negovatelja i negovatelja prestaje kada lice navrši 65 godina života.
Negovanom licu (naročito odrasloj osobi sa trajnim i teškim invaliditetom) nega ne prestaje da bude potrebna kada roditelj napuni 65 godina. Naprotiv, roditelji u tim godinama i sami postaju fizički slabiji.
Ukoliko roditelj sa 65 godina gubi status i naknadu, a dete i dalje zavisi isključivo od njega, porodica se dovodi u izuzetno težak materijalni i egzistencijalni položaj, jer roditelj u tom trenutku možda još uvek nema uslove za punu starosnu penziju, a gubi dotadašnji izvor prihoda.
2. Isključenost penzionera iz sistema zaštite
Pravo na status ne može ostvariti lice koje je korisnik penzije.
U praksi, veliki broj roditelja koji neguju odraslu decu sa smetnjama u razvoju su već u penziji (bilo invalidskoj ili starosnoj). Mnoge od tih penzija su minimalne. Isključivanjem penzionera, zakon zanemaruje realnost na terenu gde upravo stariji penzioneri i dalje obavljaju ulogu primarnih negovatelja, bez ikakve dodatne finansijske podrške za taj rad.
3. Rigidnost uslova “nezaposlenosti” i ekonomska zavisnost
Da bi ostvarilo status, lice ne sme biti zaposleno, radno angažovano po bilo kom osnovu (npr. ugovor o delu, privremeni i povremeni poslovi), niti obavljati preduzetničku ili bilo koju drugu profesionalnu delatnost.
Ova odredba je izuzetno restriktivna. Ona potpuno onemogućava roditelja da ostvari bilo kakav dodatni legalan prihod sa skraćenim ili fleksibilnim radnim vremenom (npr. rad od kuće na nekoliko sati nedeljno). Time se roditelji negovatelji trajno i potpuno guraju u ekonomsku zavisnost isključivo od državne pomoći, bez mogućnosti profesionalne socijalizacije i dodatnog privređivanja.
4. Problem “jednoroditeljskih porodica” i nedostatak zamenskog negovatelja
Zakon predviđa da u jednoroditeljskoj porodici sa dvoje ili više dece kojoj je potrebna nega, pravo na status negovatelja može da ostvari i član porodice (srodnik do drugog stepena). Međutim, zakon ne rešava pitanje privremene sprečenosti roditelja negovatelja.
Ako je samohrani roditelj negovatelj jedini pružalac nege i npr. mora da ode u bolnicu na operaciju ili se ozbiljnije razboli, zakon ne nudi jasan institut “privremenog zamenskog negovatelja” koji bi preuzeo brigu i prava na kraći rok, čime se stvara opasna pravna i životna praznina.
5. Kratak rok za odlučivanje centara za socijalni rad (15 dana)
Zakon propisuje da centar za socijalni rad odlučuje o pravu u roku od 15 dana od dana kompletiranja dokumentacije.
Iako je namera zakonodavca bila brzina i efikasnost, centri za socijalni rad u Srbiji su hronično preopterećeni i pate od manjka stručnog kadra. Očekivanje da će u roku od 15 dana moći adekvatno da obrade zahteve, provere uslove na terenu i donesu rešenja može dovesti do formalnog odbijanja zahteva pod pritiskom kratkog roka ili do velikih administrativnih zastoja u praksi.
6. Nedostatak prelaznih i olakšavajućih mera nakon gubitka statusa
Kada nastupi razlog za prestanak statusa (npr. roditelj napuni 65 godina ili se nega više ne može pružati), zakon ne predviđa nikakav tranzicioni period ili podršku za socijalnu i profesionalnu reintegraciju tog roditelja na tržište rada, osim u slučaju smrti korisnika nege kada isplata traje još 6 meseci. Roditelj koji je npr. 15 godina bio van tržišta rada jer je negovao dete, preko noći ostaje bez ikakvih prihoda i bez ikakve podrške za pronalaženje posla u kasnijim godinama života.
Umesto zaključka
Dok je prepoznavanje statusa i uvođenje fiksne neto naknade od 65.000 dinara uz plaćene doprinose ogroman korak napred, zakon pati od preterane administrativne rigidnosti i starosne diskriminacije. Da bi ovaj propis zaista ostvario svoju svrhu u praksi, biće neophodno pratiti njegovu primenu i u hodu menjati odredbe koje se odnose na starosnu granicu od 65 godina i potpunu zabranu bilo kakvog dopunskog rada.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet iz pravne baze “Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com