Nikako i nikad, ali to se nažalost radi a da postupajući službenici nisu ni svesni šta time čine.
Ovaj tekst je deo serije komentara u kojima pričam o postupanjima Poreske uprave (u daljem tekstu: PU), organa u sastavu Ministarstva finansija.
U pokaznom primeru koji sam predstavio u „Da li bliskost srodstva ima uticaja na poresku obavezu?“ sam izneo šta smatra PU i kako na osnovu toga određuje poreske obaveze, odnosno zašto nisu u pravu. U “Da li stepen krvnog srodstva određuje nasledni red?” sam pojasnio ono što se mora razumeti iz naslednog i porodičnog prava da bi se poreska obaveza pravilno utvrdila, a sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Sam naslov teksta “Da li je roditelj krvni srodnik?” upućuje da u njemu objašnjavam ono notorno, a što službenici PU izgeda ne shvataju, te ponovo da službenici PU pogrešno razrezuju poreske obaveze tamo gde ne postoje uslovi za to.
U tekstu “Na šta su sve spremni poreski službenici?”, sam razmatrao to kako nepoznavanje propisa i odsustvo stručnog znanja utiče na pravilnost donete odluke, nepravilnostima u postupku, i kaznenim delima koja se time čine.
Rokovima za postupanje drugostepenog organa bavio sam se u “Da li drugostepeni poreski organ ima rokove u kojima mora da postupa?”.
U „Kad počinje i šta se čini u poreskom žalbenom postupku?“ razmatrao sam obaveze prvostepenog organa po prijemu žalbe, time šta može a šta mora da uradi.
Pitanjem kamate kod povraćaja iznosa više ili pogrešno plaćenog poreza bavio sam se u „Da li se plaća kamata kod povraćaja plaćenog poreza?“.
Ovde ću se pozabaviti onim najspornijim u postupku u pokaznom primeru.
1. Kad se sprovodi postupak poreske kontrole??
U tekstu „Kad počinje i šta se čini u poreskom žalbenom postupku?“, sam opisao šta je umesto onog što mu je obaveza po zakonu, učinio prvostepeni poreski organ u pokaznom primeru. Nastavio je nekakav postupak, koji se ne zna šta je, i za koji ne postoji potreba, slanjem poziva za dolazak stranke u prostorije PU, pod pretnjom sankcija. Jer, u napomeni u pozivu piše da neodazivanje u postupku poreske kontrole predstavlja prekršaj. Izvinite, a o kakvom je to postupku poreske kontrole reč?
Šta kaže Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji („Sl. glasnik RS“, br. 80/2002, 84/2002-isp., 23/2003-isp., 70/2003, 55/2004, 61/2005, 85/2005-dr.zakonik, 62/2006-dr.zakon, 61/2007, 20/2009, 72/2009-dr.zakon, 53/2010, 101/2011, 2/2012-isp., 93/2012, 47/2013, 108/2013, 68/2014, 105/2014, 91/2015-aut.tumačenje, 112/2015, 15/2016, 108/2016, 30/2018, 95/2018, 86/2019, 144/2020, 96/2021, 138/2022 i 94/2024) – u daljem tekstu: ZPPPA, kad se sprovodi postupak poreske kontrole?
Član 123. ZPPPA kaže, poreska kontrola je postupak provere i utvrđivanja zakonitosti i pravilnosti ispunjavanja poreske obaveze, kao i postupak provere tačnosti, potpunosti i usklađenosti sa zakonom, odnosno drugim propisima, podataka iskazanih u poreskoj prijavi, poreskom bilansu, računovodstvenim izveštajima i drugim evidencijama poreskog obveznika koji vrši Poreska uprava, u skladu sa ovim zakonom. Poresku kontrolu vrši poreski inspektor na osnovu naloga za poresku kontrolu, odnosno poziva za poresku kontrolu.
Drugo, predmet kontrole mogu biti neki prihodi, prethodna poreska prijava, neuplaćen porez…
Kako član 12. ZPPPA definiše poreskog obveznika kao poreskog dužnika koji je obavezan da plati porez, a poreskog dužnika kao fizičko koje duguje određenu radnju iz poreskopravnog odnosa iz člana 10. ovog zakona, u trenutku kada je poziv poslat, poreska obaveza po osnovu poreza na nasleđe u pokaznom primeru još uvek nije bila dospela (nije istekao rok za plaćanje), tako da ne postoji poreski dug. A prijava nije ni podneta, poreski organ je sam pokrenuo postupak nakon obaveštenja od strane drugog organa – javnog beležnika.
Dakle, nije i ne može biti reč o postupku poreske kontrole, već postupku utvrđivanja iznosa neke obaveze (na nasleđe konkretno). A u tom postupku poreski obveznik može da sarađuje ako želi, a ako ne, poreska obaveza će biti utvrđena na osnovu podataka kojima PU raspolaže. Jer, u slučaju da stranka ne želi da sarađuje, može biti aktivirano samo pravilo o teretu dokazivanja iz člana 51. ZPPPA, po kome, teret dokaza u poreskom postupku snosi poreski obveznik – za činjenice od uticaja na smanjenje ili ukidanje poreza. Takođe, sumnja koja proistekne zbog uskraćivanja informacija, odnosno nedostavljanja dokaza od strane poreskog obveznika koji je, dužan da ih dostavi PU, može u postupku utvrđivanja poreske obaveze biti na njegovu štetu. I to je to, ne postoji nikakav osnov za bilo kakvu prekršajnu odgovornost, jer podsećam, poreski organ u pokaznom primeru je imao sve potrebne činjenice i dokaze. Inače, ni neuplata ovog poreza u roku nije predviđena kao kazneno delo (prekršaj), već se snosi materijalna odgovornost (ide zatezna kamata). Ako je namera da se nešto iskonstruiše u vezi nedostavljanja dokumentacije i dokaza, osim što PU sve potrebno ima (čime otpada mogućnost da traži), mora biti i pismeno navedeno šta se tačno traži. A najvažnije, ceo postupak je nelegalan, jer nema akta o ponavljanju ili nastavku postupka (dokle god nije dostavljen, on ne postoji za stranku).
2. Sme li poreski organ da prisiljava stranke na bilo šta?
Naravno da ne. Nijedan zakon mu to ne dozvoljava.
S druge strane, u pokaznom primeru,ta kvazi „pretnja“ izneta u napomeni poziva (da će stranka biti prekršajno gonjena), pravi nešto veoma ozbiljno.
Po definiciji, pretnja je stavljanje u izgled nanošenja nekog zla i nije samostalno delo, već radnja izvršenja kod nekih drugih dela (iznude, prinude, ucene, ugrožavanja sigurnosti…). Da bi pretnja predstavljala radnju izvršenja u okviru kaznenog dela, mora biti protivpravna, ozbiljna, konkretizovana, ostvariva i upućena u svrhu ostvarenja nečega za šta pravnog osnova nema, o čemu sam pisao u „Pretnja i ugrožavanje sigurnosti“ i „Pretnja pri narušavanju javnog reda i mira“.
Sa strane poreskog obveznika kada predočava zakonske posledice poreskom organu ne može biti pretnje, jer se stavljaju u izgled pravno dozvoljena sredstva. S druge strane, kad se od strane organa predočava neko zlo – „preti“ sankcijama, iako nema osnova za to, što postupajuće službeno lice zna (mora da zna), to jeste protivpravno. S tim u vezi, Krivičnim zakonikom (“Sl. glasnik RS”, br. 85/2005, 88/2005-ispr., 107/2005-ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019) u članu 153. predviđa delo prinude, koje čini onaj ko drugog silom ili pretnjom prinudi da nešto učini ili ne učini ili trpi.
Tako da se postavlja pitanje, šta su službenici PU hteli? Da se odustane od žalbe? Nije da su samo želeli, to je i rečeno.
Kako god, čak i kad stranka nije u pravu, njeno pravo je da se žali, ako smatra da je oštećena.
A taj sastanak u prostorijama PU je izgledao tako da je stranka postavljena na stolicu a naspram nje su sedele „sudije inkvizitori“ (službeno lice koje je sprovodilo prvostepeni postupak i još dva lica iz PU), i sastojao se u ubeđivanju da se od žalbe odustane. Postupajuće službeno lice je „prijateljski“ savetovala (skoro pa naredila), da se plati traženo i ćuti, jer će sve to trajti godinama a od žalbe neće biti ništa na kraju. Svako može da tvrdi da je PU neverovatno spora i neefikasna (skoro pa je pogođeno vreme koje je drugostepenom organu bilo potrebno za rešavanje žalbe), ali kako neko unapred može da zna ishod postupka po žalbi, čak i ishod postupka pred Upravnim sudom?
Ono što je zanimljivo je promena u narativu i ponašanju postupajućeg službenog lica nakon što je rešeno po žalbi. Kao da nije reč o istoj osobi. Odjednom sve može, sve će se se dogovoriti, iako je ranije bila spremna da „ide do Strazbura“, valjda misleći na postupak za zaštitu ljudskih prava. Moram objasniti, taj postupak je predviđen da štiti prava građana koja su povređena postupanjima organa, a ne onih koji sprovode postupak prema građanima. Naravno, na taj postupak svako postupajuće službeno lice ima pravo kao fizičko lice – građanin, recimo ako neko njegovo lično pravo bude ugroženo u postupku protiv istog (recimo u nekom kaznenom kad odgovara za kršenje procedura).
3. Šta se mora vratiti i naknaditi?
Postupak povraćaja nesnovano plaćenog poreza i naknade štete u pokaznom primeru je urađen korektno, malo su oklevali i odlagali isplatu kamata (valjda razmišljali kako to da proknjiže i na teret čega) ali su uredno isplatili sve što je traženo. Prvostepeni organ je inače ispoštovao odredbe stava 3. člana 152. ZPPPA, po kojima je dužan da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 40 dana od dana prijema drugostepenog rešenja, donese novo rešenje, koje je bilo onako kakvo je trebalo da bude.
Ali, nije ispoštovao baš sve što propisuje stav 3. člana 152. ZPPPA, jer nije u svemu postupio po drugostepenom rešenju, kojim je naloženo prvostepenom organu da postupi po primedbama i donese pravilno i zakonito rešenje, otkloni sve materijalne i procesne nedostatke. Naime, umesto da jednim rešenjem odluči o svemu, o zahtevu za povraćaj više plaćnog iznosa poreza, plaćene takse na žalbu i kamata na iznos više plaćenog poreza i na plaćeni iznos takse na žalbu, odlučeno je posebnim rešenjima, tek nakon pismenog zahteva kojim je precizno traženo sve. Inače, drugostepeni organ je pravilno referisao na pravila ZUP, jer poreski postupak je jedna vrsta upravnog postupka, te se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 18/2016, 95/2018-aut.tumačenje i i 2/2023-OUS) – u daljem tekstu: ZUP, primenjuju na ono što nije posebno uređeno sa ZPPPA. Inače i član 3. ZPPPA kaže, ako je drugim zakonom pitanje iz oblasti koju uređuje ovaj zakon uređeno na drukčiji način, primenjuju se odredbe ovog zakona, a ako ovim zakonom nije drukčije propisano, poreski postupak se sprovodi po načelima i u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak (što je ZUP), odnosno u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje inspekcijski nadzor.
Troškovi postupka prema članu 84. ZUP, jesu izdaci za takse, lični troškovi stranke (troškovi dolaska i gubitka vremena i zarade), neophodni i opravdani troškovi zastupanja stranke i troškovi usmene rasprave i izvođenja dokaza (stvarni troškovi svedoka i stvarni troškovi i nagrade veštaka, tumača, prevodilaca i privremenih zastupnika, troškovi uviđaja i sl.), kao i posebni izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak (putni troškovi službenih lica, oglasi i sl.).
Stav 6. člana 85. ZUP kaže, ako žalba bude usvojena, troškove drugostepenog postupka snosi organ koji je odlučivao u prvom stepenu.
Takođe, pošto je stranci „prećeno“ sankcijama u slučaju da se ne pojavi u prostorijama PU, došlo je do otkazivanja zakazanog radnog angažma, čime je direktno naneta šteta koja takođe mora biti nadknađena, jer RS odgovara za štetu koju svojim nezakonitim ili nepravilnim radom organi državne uprave, te državni službenici koji rade u njima, prouzrokuju fizičkim i pravnim licima, u skladu sa članom 35. Ustava Republike Srbije („Sl. glasnik RS”, br. 98/2006, 115/2021-Amandmani i 16/2022), člana 172. Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989-USJ, 57/1989 i „Sl. list SRJ“ 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020), člana 5. Zakona o državnoj upravi („Sl. glasnik RS“, br. 79/2005, 101/2007, 95/2010, 99/2014, 30/2018-dr.zakon i 47/2018) i člana 124. Zakona o državnim službenicima („Sl. glasnik RS’“, br. 79/2005, 81/2005-isp., 83/2005-isp., 64/2007, 67/2007-isp, 116/2008, 104/2009, 99/2014, 94/2017, 95/2018, 157/2020, 142/2022, 13/2025-OUS i 19/2025).
4. Umesto zaključka
Sad je valjda jasno zašto stalno ponavljam, da ono što se čini kod nas, odavno nije materijal za stručnu analizu (bar ne onih koji se bave pravom), već za Riplija (Ripley), za ediciju „Verovali ili ne“ i zašto me sve zajedno podseća na ono što sam opisao na kraju teksta „Vanredno stanje u Aveniji b.b.“.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.