Članom 14. stav 2 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika (“Sl. glasnik RS”, broj 21/2015, 16/2018-sporazum, 8/2019-sporazum, 92/2020, 27/2022-sporazum, 123/2022 i 13/2025) (u daljem tekstu: PKU) predviđeno je uvećanje zakonskog minimuma po pobrojanim kriterijumima koji su numerus clausus, odnosno ne postoji mogućnost da ustanova propiše dodatne kriterijume.
Kriterijumi predviđeni tačkama 1.-5. ovog stava obuhvataju:
1. doprinos na radu
2. uslove rada
3. radno iskustvo
4. obrazovanje i osposobljenost za rad
5. socijalne uslove.
Osim socijalnih uslova, svi ovi kriterijumi su predviđeni imperativnom odredbom čl. 69. stav 2 Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 113/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) (u daljem tekstu: ZOR). Naravno ZOR ostavlja mogućnost da se opštim aktom ili ugovorom o radu propišu i drugi kriterijumi, što je PKU i urađeno predviđajući socijalne uslove.
Naime, članom 69. ZOR je propisano:
„U svakoj kalendarskoj godini zaposleni ima pravo na godišnji odmor u trajanju utvrđenom opštim aktom i ugovorom o radu, a najmanje 20 radnih dana.
Dužina godišnjeg odmora utvrđuje se tako što se zakonski minimum od 20 radnih dana uvećava po osnovu doprinosa na radu, uslova rada, radnog iskustva, stručne spreme zaposlenog i drugih kriterijuma utvrđenih opštim aktom ili ugovorom o radu.“
O obaveznosti primene dodatnih kriterijuma izjašnjavalo se Ministarstvo nadležno za rad, naime u Mišljenju Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, br. 011-00-00678/2006-02 od 8. juna 2006. godine se navodi da je poslodavac dužan da utvrdi i druge kriterijume za uvećanje dužine godišnjeg odmora, bez obzira što su pojedini kriterijumi za utvrđivanje dužine godišnjeg odmora utvrđeni zakonom, opštim aktom ili ugovorom o radu.
Ovde treba skrenuti pažnju da nepoštovanje odredaba opšteg akta o vrednovanju kriterijuma za potrebe uvećanja godišnjeg odmora, koji se odnose na rezultate rada i uslova rada pod kojima se obavljaju poslovi, rešenje o korišćenju godišnjeg odmora čini nezakonitim. Navedeno proizlazi iz presude Apelacionog suda u Beogradu, Gž1 819/2024 od 17. maja 2024. god.
U okviru tekstova koji slede, detaljno ćemo i pojedinačno obraditi svaki od ovih pet kriterijuma, uz analizu praktičnih problema i dilema koje se javljaju pri njihovoj primeni u ustanovama obrazovanja.
Treba skrenuti pažnju da izneti stavovi i analize predstavljaju logičko i kritičko tumačenje autora, a ne formalni pravni savet. Budući da prosvetni propisi često ostavljaju prostor za različite interpretacije, cilj ovog i povezanih tekstova je da podstaknu na oprez i dublje razmišljanje o duhu zakona i pravičnosti.
Neretko se dešava da pojedina rešenja iz zakona ili opštih akata nisu ustavna niti u saglasnosti sa međunarodnim konvencijama – odsustvo odluke Ustavnog suda ne znači da je akt zakonit, a neustavne odredbe se ne smeju primenjivati. Zato se ova analiza ne može koristiti kao gotov obrazac za izradu akata ustanove. Prilikom donošenja konkretnih rešenja, škole su dužne da prate zvanična mišljenja nadležnih ministarstava, stavove Komisije za tumačenje PKU i sudsku praksu, prilagođavajući ih svojim specifičnim potrebama, jer je u pravu interpretacija često jednako važna kao i samo slovo zakona.
NAPOMENA: Ovaj i povezani tekstovi predstavljaju ekstrakt iz stručnog komentara “Kriterijumi za uvećanje godišnjeg odmora zaposlenih u ustanovama obrazovanja i vaspitanja”, objavljenom u časopisu “Prosveta u praksi”, broj 29.